Sve češći broj slučajeva nasilja nad životinjama pokazuje da ljudska okrutnost nema granice. Pored toga što javnost ostavlja bez teksta i što pokazuje loš pravac u kome naše društvo ide, zlostavljanje životinja loše utiče i na djecu. Najmlađi članovi naše zajednice i sami mogu razviti nasilničke sklonosti ukoliko posmatraju mučenja životinja, a često su upravo takvi zločini pokazatelj budućih sklonosti ka međuljudskom nasilju.

Piše: Nataša Tomić; Foto: Pixabay

Goran Milojević iz Udruženja za zaštitu životinjama “Kerber” se već godinama bori protiv nasilja nad životinjama i svakodnevno nailazi na slučajeve najbrutalnijeg mučenja i zlostavljanja. Prema njegovim riječima, nasilje vrše i maloljetne osobe, jednako kao i punoljetne. Prisjeća se i nedavnih slučajeva nasilja čiji su počinioci bili maloljetnici.

„Svima je jedna stvar ista a to je da pokazuju psihopatska ponašanja. Prije godinu i po su dvije maloljetnice snimale kako šutiraju malo mače u jako duboki šaht. Ovaj slučaj pred sudom još nije počeo. Tu je i slučaj maloljetnog momka koji je šutirao mačku a protiv koga se takođe spremamo za sud, pa slučaj žene koja je pred svojim djetetom brutalno zadavila psa. I ovaj slučaj je otišao na sud, čekamo da proces počne. Brutalna nasilja nad životinjama su stalno prisutna, masovnim korišćenjem društvenih mreža mnogo toga ispliva u javnost“, ističe Milojević.

Podsjećamo, dvije maloljetne djevojčice su snimale kako u šaht šutiraju malo mače, a ženu su snimile kamere kako davi psa pred vlastitim maloljetnim djetetom pravdajući se brigom za njega. Navodno je u kraju u kojem živi u tom trenutku bio prisutan veliki broj pasa lutalica, pa je gospođa odlučila da ne čeka reakciju nadležnih i sama preuzela stvari u svoje ruke i to pred malim djetetom koje je sve ovo posmatralo.

Prema riječima Milice Pavlović Petković, psihologinje i kognitivno – bihejvioralne psihoterapeutkinje, pojava nasilja nad životinjama pokazuje da u našem društvu dolazi do različitih socijalnih fenomena. Ti fenomeni vode čak i do devijantnog ponašanja, a posebno osjetljiva grupa su djeca. Istraživanja pokazuju da djeca koja zlostavljaju životinje ili koja svjedoče nasilju vremenom postaju fleksibilnija i na međuljudsko nasilje.

„Određena istraživanja pokazuju da djeca koja su mučila na određeni način životinje da i ‘normalnije’ prihvataju i nasilje u međuljudskim odnosima, da su fleksibilnija u odnosu na fizičko kažnjavanje i fizičko nasilje unutar porodičnog sistema. Shodno tome, mučenje životinja u djetinjstvu može upozoravati na narušene porodične odnose, vrijednosti unutar porodičnog sistema  i potencijalno narušenog normalnog razvoja djeteta“, ističe Pavlović Petković.

Kroz istoriju su poznate i mnoge serijske ubice koje su prvo zlostavljali i mučili životinje a tek kasnije ljude. Na primjer Eric Harris i Dylan Klebold, dva učenika koja su 1999. godine u Kolumbijani počinila masakr i ubila 13 djece a ranila 24, su prvo bili poznati kao mučitelji životinja i to iz zabave. Albert da Salvo, koji je silovao 13 žena  na području Bostona je takođe u djetinjstvu strijelama gađao životinje.

Istraživanje sprovedeno u Sjedinjenim Američkim Državama je pokazalo da je čak 71% žrtava nasilja bilo zlostavljano od osoba koje su zlostavljale i životinje, a istraživanje porodica koje su bile pod istragom zbog porodičnog nasilja je pokazalo da se u čak 88% slučajeva u takvim porodicama dešavalo i nasilje nad životinjama.

Razlozi mnogobrojni

Različiti su razlozi zbog kojih se maloljetna lica odlučuju na nasilje. Nekada je to samo znatiželja, nekada je to pritisak vršnjaka, zabava, fobija, a u određenim slučajevima se dijete identifikuje sa bliskom osobom koja muči životinje.

U određenim slučajevima, djeca nasilje vrše  ne znajući da su i životinje živa bića koja osjećaju bol. Problem nastaje ukoliko se nasilje ponavlja, pogotovo u zrelijoj dobi. Situaciji svakako ne pomaže ni činjenica da su djeca svakodnevno izložena raznovrsnim snimcima i slikama na internetu na kojima mogu da vide i druge ljude kako muče životinje. Tako i oni dolaze do stava da je nasilje normalno i opravdano i gube saosjećanje što može biti pogubno.

Svjetlana Trifunović iz Udruženja za zaštitu životinja „Vardi“ tvrdi da sami roditelji kod djece izazivaju strah od životinja i tako nesvjesno podstiču nasilje.

„Onaj ko je u stanju da povrijedi životinju, to je u stanju da uradi i čovjeku. Kada posmatram roditelje koji od malena svojoj djeci na prve susrete govore: ne diraj ga, uješće te, pred djecom pse šutaju, bacaju kamenje, galame, ne trebaju očekivati da djeca to isto neće uraditi. I tu dolazi do napada pasa na djecu, kada se u stvari psi samo pokušavaju odbraniti. A ukoliko se djeca odgoje da se tako odnosi prema nemoćnijima od sebe, tako će raditi i u međuljudskom odnosu“, ističe Trifunović.

Prema riječima Pavlović Petković, razlozi nastanka ovakvog ponašanja mogu biti različiti, ali su svi oni povezani sa emocionalnim poteškoćama i poremećajima.

„Postoje različita stanovišta oko razvoja same strukture osobe koja vrši nasilje, ali je to povezano sa različitim emocionalnim poteškoćama kao i psihološkim poremećajima koje će se razviti kod osobe. I opet zavisi da li je u pitanju bilo nezrelo ponašanje djeteta pod uticajem vršnjaka do svjesno odlučenog čina da se životinja muči i pri tome da nema nikavih emocija ili da kod djeteta postoji apatija u odnosu na takav čin“, tvrdi naša sagovornica.

Najvažnija uloga roditelja

Naravno, nije svaki nasilnički čin nad životinjom pokazatelj da će dijete jednog dana postati i nasilnik nad ljudima, ali ukoliko se primijeti da dijete uživa u mučenju životinje potrebna je hitna reakcija. Veliku ulogu u rješavanju problema imaju roditelji koji trebaju reagovati čim kod djece primjete ovakvu sklonost.

„Roditelji ukoliko primjete ovakav način ponašanja kod djeteta treba da reaguju i potraže pomoć da se vidi u čemu je nastao problem i kako dijete percipira sam čin koji je počinio, da li ima kapacitet da empatiše u odnosu na patnju životinje, da li razumije posljedice svog postupka“, govori Pavlović  Petković.

Veliku ulogu u prevenciji ovog problema imaju i mediji, jer nije dovoljno reagovati kada se sam čin desi.

„Moje mišljenje je da se treba puno više raditi medijski na tome da se radi prevencija takvog ponašanja kod djece, a ne samo isključivo sankcionisanje kada se desi sam čin. Zabrana javnog prikazivanja takvih sadržaja bi smanjila podsticanje takve vrste ponašanja kao i ‘normalizovanje’“, tvrdi Milica za eTrafiku.

 

Napiši komentar