Prva ženska društva u Bosni i Hercegovini javljaju se u austrougarskom periodu. Takvi oblici udruživanja imali su neke od odlika karakterističnih za civilna društva: samoniklost, autonomiju, samopomoć. U svojim počecima osnovana društva bila su vezana za religiju i naciju, a uključivanjem u njih žene su počinjale praviti sebi prostor za vidljivost i aktivan angažman u javnoj sferi.
Piše: Anja Zulić
U časopisu “Žena danas”, koji je izlazio u Kraljevini Jugoslaviji od 1936. do 1940. godine, nastojale su se objediniti teme koje su se obrađivale u ženskim “žurnalima”, poput domaćinstva i mode, sa onim koje su se tih godina počele pojavljivati u feminističkim glasilima kao što je društveni položaj žene. Tako smo u broju iz 1939. godine pronašli istorijski pregled i osvrt na udruživanja banjalučkih žena od austrougarskog perioda do Kraljevine Jugoslavije. Možemo vidjeti da je 1939. godine u Banjaluci već postojao značajan broj ženskih društava, od kojih je Ženski pokret imao veliku emancipatorsku ulogu, zatim “Kola srpskih sestara”, “Hrvatske žene”, i veliki broj ženskih sekcija pri pojedinim udruženjima kao što su “Napredak”, “Gajret” i drugi, te je skoro svaka Banjalučanka bila članica barem nekog od njih.
Prva udruživanja žena u Banjaluci
Prvo žensko društvo u Banjaluci bilo je “Dobrotvorna zadruga pravoslavnih Srpkinja Banjolučanki” osnovano u februaru 1901. godine i postojalo je do 1918. godine, kada je promijenilo ime u “Banjolučki Odbor Kola srpskih sestara”. Ideja za osnivanjem društva došla je nakon pisanja njemačke štampe prilikom proslave četrdesetgodišnjice od osnivanja prvog ženskog društva u Njemačkoj, koje je osnovala Lina Morgenšteri.
Žensko društvo u Banjaluci pokreće, danas pokojna, Jovana Milošević. Kako su pisali u “Ženi danas”, Miloševićeva svjesna tadašnjeg nepovoljnog društvenog položaja žene odlučila je nešto poduzeti. Vođena primjerom Line Morgenšteri, išla je od kuće do kuće zagovarajući svoju ideju koja je naišla na priličan odaziv.
Tadašnje političko stanje u Bosni i Hercegovini okarakterisalo je ženski pokret (kao i svaki drugi pokret tada) kao nacionalno – patriotski. Na osnivačkoj skupštini okupile su se 33 žene što je za tadašnje vrijeme bilo mnogo, i četiri muškarca, odbornika Srpske crkvene opštine za koje u tekstu novinarka piše da su “došli najviše iz radoznalosti da vide šta to njihove žene hoće”. A šta žene hoće rekla im je Jovana Milošević, pokretačica društva, koja je otvorila skupštinu i prvim govorom predstavila program i ideologiju ženskog društva koje planira osnovati. U govoru je pored patriotskog ukazala i na socijalne i humane ciljeve ženskog društva. Na skupštini je izabran odbor prvog ženskog društva u Bosni, a Jovanka Milošević za njegovu prvu predsjednicu. Ovo banjalučko društvo ugasilo se kada je počeo rat, da bi po završetku ponovo počelo djelovati pod imenom “Kolo srpskih sestara”.
Nekoliko godina nakon osnivanja “Dobrotvorne zadruge” u Banjaluci je osnovano i “Hrvatsko gospojinsko društvo”, čiji je glavni cilj bio pomaganje siromašnom dijelu hrvatskog stanovništva. I rad ovog društva tokom rata je bio onemogućen, da bi se ubrzo nakon i ugasilo.
Poslije rata javna i humanitarna djelatnost banjalučkih žena postaje jača. Osnivaju se nova ženska društva kao što su “Fidak”, ženski odbor “Gajreta”, jevrejsko žensko humano društvo “Berurija”. Pojavljuju se i dva hrvatska društva “Hrvatska žena” i “Hrvatska katolička žena” sa humanim ciljevima pomaganja hrvatskom dijelu sirotinje u Banjaluci, te društvo muslimanskih žena “Budućnost” polovinu čijeg odbora su sačinjavali muškarci.
“Budućnost” je pomagala banjalučkim muslimankama tako što je pronalazila kupce za njihove rukotvorine poput vezova, čipke i goblena. Društvo je imalo i svoju žensku stručnu školu i povremeno držalo obuke za obučavanje tkanja na modernim razbojima. U školu i na obuke društvo je primalo i djevojčice i žene drugih vjeroispovjesti.
Osnivanje Ženskog pokreta
Djelatnost svih ovih društava bila je ograničena po konfesijama i osjećala se potreba za jednim ženskim društvom koje bi udružilo i okupilo sve žene u Banjaluci, bez obzira na vjeru. Tako je1935. u Banjaluci osnovan Ženski pokret, koji je za cilj imao emancipirati žene, osloboditi ih podređenosti i zavisnosti. Kako piše u “Ženi danas”, u to vrijeme u Vrbaskoj banovini skoro 90% žena bilo je nepismeno. U Banjaluci i njenoj okolini sasvim malo žena radnica se opismenilo u osnovnoj školi, tako da je većina žena iznad 30 godina ostala nepismena. Njima prilaze članice Ženskog pokreta.
“Tim ženama, koje vrlo često na leđima nose dijete, a u ruci motiku ili slično, prilaze članice Ženskog pokreta, ne da bi im pričale o izjednačenju žene pred zakonom, što one u svojoj vjekovnoj podređenosti ne bi razumjele, nego da proborave čitav dugi letnji dan s njima na njivi, u bašti, u kući, pored djece, da bi im pokazale kako će lakše i bolje proživjeti sa ovim što imaju”, piše u “Ženi danas”.
Ženski pokret je naišao na oduševljenje među banjalučkim ženama i ne samo među omladinom, već i među starijim generacijama koje su smatrale velikim uspjehom i samo to što su mogle osnivati “dobrotvorna društva”. Sada, 40-ih godina nove snage zahtijevaju potpuno izjednačenje žena sa muškarcem. Ženski pokret putem sastanaka, predavanja, zajedničkih čitanja i referata radi na sistematskom prevaspitavanju banjalučkih žena. U Pokret su bili učlanjeni i muškarci kod kojih je rad pokreta naišao na razumijevanje i potporu.
“U samom početku njegovog postojanja na banjolučki Ženski pokret je gledano sa mnogih strana sa sumnjičavim i ironičnim osmjesima, (skup “kaćiperki i neradnica, a imaju obraza da grme za jednakost”) pa ipak njegove članice nisu posustale. Rade one bez velike galame, ali stalno i dosljedno. Idući u korak s vremenom članice Pokreta i njegova omladina pored ostalog društvenog rada pripremaju se za trenutak kad će žena u Jugoslaviji pa i naša Bosanka, prestati da se smatra građaninom drugog reda”, pisalo je u “Ženi danas”.
Osnivanje humanitarnih društva i kasnije ženskih pokreta bio je jedan od načina da se žene udruže, i pokažu nezadovoljstvo svojim položajem u patrijarhalnom društvu.
Izvori: Časopis Žena danas, “Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture” Zlatiborka Popov – Momčinović
