„To je takav posao, koncentracija mora biti prisutna non-stop, ako ne primjetiš da se nešto komplikuje, ode nečiji život, a sa jednim životom dolaze ti dva u ruke, ponekad i tri. Sama ta profesija zahtijeva dosta odricanja, sam ambijent je težak, jeste on fin, ništa ljepše nije nego postati majka, ali priroda se pobrine za sve, kako bol dođe tako i ode“, priča nam Nimeta Cerić, babica u penziji.
Gospođa Nimeta rođena je pred sam početak ratnog užasa, onog Drugog svjetskog, na mjestu današnjeg banjalučkog studentskog centra. Njena porodica se tada bavila stočarstvom, imali su krave buše. Prvi susret sa porodom je bio jednog kišnog aprilskog dana, kada je otelila kravu.
„Imala sam tada 13 godina. Majka je otišla doktoru u Zagreb, i meni povjerila kravu. Ušla sam u štalu i vidjela da se krava porađa. To je za mene bilo vrlo emotivno iskustvo i odlučila sam da upišem srednju babičku školu.“
Tako je i bilo. Po završetku osnovne škole, otišla je u Tuzlu gdje je diplomirala kao najbolji đak. Odmah se vratila u Banja Luku i nakon tri mjeseca dobila posao.
„Početak u školi mi je bio težak, tu sam se trebala prelomiti, na prvi porod mi je zapala jedna starija prvorotka, ali sam morala porađati. Sam porod kao porod nije strašan, ali mi je najgore bilo zasjeći tijelo, kako ću to, majko mila. Tad mi je došlo da ja sve to ostavim, da pobjegnem, ali doktor dreknu „Sijeci!Otiće dijete“, kod mene preovladaše emocije, ja rasijekoh i dijete izađe.“
Na ferijalnoj praksi u školi, gospođa Nimeta je imala 50 potpisanih porođaja od strane dežurnog doktora, tako da je potpuno spremna ušla u ovaj poziv. Ali, uvijek treba očekivati neočekivane situacije, koje se dešavaju i u životu jedne babice.
„Kad je udario zemljotres, dotrča čovjek u bolnicu, kaže rađa žena pod šatorom. Ja samo uzmem instrumente za porod, i na livadu kod Ugostiteljske škole gdje su bili razapeti šatori. Mrak, ja ne vidim ništa, kako ću naći ženu. Nekako napipam i klemujem pupčanu vrpcu, beba se rodi zdrava. Priroda ide svojim tokom bez obzira na uslove, bitno je samo pratiti njen tempo.“
Čitav radni vijek je provela u Banjaluci, izuzev jedne godine kada je otišla u Baraće. Selo nije imalo babicu, i uprkos nagovaranju njenog tadašnjeg šefa, gospođa Nimeta je ipak iz grada otišla u sesoke predjele.
„Ta godina dana je meni bila toliko interesantna. Pamtim jedne zime, jedan čovjek u tri ujutro dolazi po babicu, da idemo u Potočane, 13 – 14 kilometara daleko od Baraća, i od stacionara gdje sam imala jednu porođajnu sobu. Išli smo po tim smetovima, ja sam izvlačila njega, a on mene. Ali, mladost ko mladost, nisam ni na šta milslila. Tad mi je na um pao Petar Kočić, kako je opisao onu prirodu i zimu. Ja došla tamo, drvena brvanara, 10 žena oko trudnice, ona u golom znoju. Dijete je umrlo, ali majku sam spasila.“
Nažalost, dešavaju se povremeno i takvi slučajevi, koji se nesretno završe. Ali, priroda je takva, smrt i novi život se neprestano vrte u krug, a babica Nimeta je samo posrednik pri dolasku jednog bića na svijet.
„Bilo je teških poroda, recimo, kad dođe žena sa bubrežnim napadima, ili u komi, ali uglavnom se završe sa pozitivnim ishodom. I sad sretneš tu ženu, koja ti je bila na dlaku od smrti, postane ti draga, otrgao si je od onog svijeta. Bilo mi je mnogo teško kad mi je prva porodilja umrla, bila je srčani bolesnik. Ali, kao što je moja majka rekla, bolnica je da se umre i da se živ ostane.“
Kada je gospođa Nimeta počela raditi, u banjalučkoj bolnici je bila samo jedna babica. Nije bilo potrebe za više njih. Onda se grad počeo razvijati, ljudi su ga naselili, pa je samim tim i natalitet rastao.
„Kad smo krenuli sa radom u bolnici na Paprikovcu, ’79-te godine, bilo je u planu 6000 poroda godišnje, i do ’89-te, mi smo bili na 5837 poroda godišnje, nismo stigli tu cifru. U jednoj noćnoj smjeni od 13 sata imali smo 18 poroda, to je bilo trčanje iz rađaone u rađaonu“.
Potom je na vrata Jugoslavije zakucao rat, pet teških godina. Devetnaest zaposlenih na Ginekologiji je dobilo otkaz, pretežno po nacionalnoj osnovi, ali je gospođa Nimeta ostala. Kaže, pješke je išla, preko brda, na posao svih tih ratnih godina.
„Petnaest dana nakon početka rata nije bio ni jedan porod. Tad je bilo najgore, ratno stanje, ljudi otišli. Onda su počeli dolaziti sa sela, niko ne može zaustaviti porod, ni rat. Postepeno je krenulo, naravno natalitet je pao, i još uvijek opada. Nisam se bojala, išla sam na posao svakog dana, polako, pješice na Paprikovac.“
U penziju je otišla 1997. godine. Ali, i u ovim penzionerskim danima zovu je da porađa. Kako kaže, uglavnom je zovu majke koje je ona porodila, a sada se njihove ćerke ili snahe porađaju. Gospođa Nimeta se rado odazove svakom pozivu, i ne želi čuti ni za kakav novac. Radi to iz ljubavi.
„Što se tiče novca, samo sam od jednog čovjeka dobila 200 maraka, a to je bio izuzetan slučaj. Ali tad nama nije bila vrijedna ta marka, do tad nikad nisam ni vidjela marke. Šta će mi, imala sam svoju platu, bili smo dobro plaćeni do rata. Novac ne može ni pomoći ni odmoći, ja ću učiniti sve što mogu. Međutim, dobijala sam cvijeće, pakovanja čaša i takve stvari, bio je takav običaj. A sad samo hoće pare.“
Sa koleginicama je imala odličan odnos, a mnogo njih je i podučavala. No, ipak priznaje da je postojala mala ljubomora, onda kada su roditelji zahtijevali da ona porađa.
„Nikad se nisam posvađala sa koleginicom. Nekima, koje sam podučavala, ostala sam kao majka, i one me zovu da porodim njihove ćerke. Kažu, gdje je ženski kolektiv, odmah se potuku. Kod nas nije bilo tako. A i moje kućno vaspitanje nije mi dozvoljavalo da se ja na nekog derem. Ali nisam dozvolila da se neko dere na mene, uvijek treba postojati neka granica. Bilo je povremeno malo ljubomore, pitaju me „Što tebe narod traži?“. Eh, što.“
Neke porodilje je prepoznaju na ulici kad je sretnu, a i ona neke od njih. Iako ova profesija zahtijeva mnogo odricanja, gospođa Nimeta je mnogo putovala sa svojom pokojnom ćerkom i kaže da su joj ta putovanja zauvijek urezana u srce.
Danas živi sama u Banjaluci, porodica se rasula po svijetu. Gaji cvijeće, druži se sa svojim drugaricama, ide u pozorište. Često je posjećuje sin Faruk koji živi u Sarajevu, a najveću radost joj predstavlja troipogodišnja unuka Iris, „život njen“.
„Govorili su mi ‘Ti si borac’. Takav je život, negdje dobiješ, negdje izgubiš. Za moj pojam, sreća ne postoji ni kod koga, samo postoji neki trenutak koji nam je tog trena blažen, a sreću je teško imati, to su samo trenuci. Tako je i sa lošim momentima. Koliko su srećni trenuci ugodni, toliko su nesrećni neugodni, koštaju te i duše i tijela. Čovjek se treba truditi da bude veseo, da nikom ne misli zlo, jer ako mislimo drugima zlo, u stvari, samo sebi loše činimo.“
eTrafika.net – Jovana Savanović
