Plava baraka kod Gradskog mosta baš poput Andrićeve ćuprije stoji kao nijemi svjedok banjalučke  istorije i sudbine. Izgrađena je nakon zemljotresa, kao donacija i pomoć tadašnje Jugoslavije opustošenoj Banjaluci, a njen pravi naziv je Mjesna zajednica Mejdan 1 jer je u njoj u tadašnje vrijeme bilo sjedište istoimene mjesne zajednice. Na njenom mjestu je nekada bila džamija poznatija kao Talina džamija.

Piše: Nataša Tomić

Ona bi za Banjaluku i njene stanovnike trebala da bude mnogo više od puke građevine, jer je sa Banjalučanima učestvovala u svim događajima bliske istorije. U periodu socijalizma, baraka je bila ispunjena omladinom i životom, da bi se nakon rata život u njoj ugasio. Ali ne zadugo. Baraku su ponovo oživjeli i članovi UG ‘Zdravo da ste’ koji su je koristili za potrebe raznih kreativnih radionica i edukacija.

Nakon što je izgrađena, plava baraka je bila centar omladinskog života omladine tadašnjeg Mejdana.

„U baraci smo se okupljali i družili, tu su se održavale kulturne večeri, priredbe, disko večeri i ostali omladinski događaji. U to vrijeme sam izabran i za predsjednika omladine, a usput sam se počeo baviti muzikom, osnovao sam bend i tu smo vježbali. U to vrijeme su u baraci bile smještene sve društveno-političke strukture, udruženja penzionera, invalida, boraca pa čak i Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata. U baraci su se, osim omladinskih druženja, odvijale i pozorišne predstave, a imali smo i razne sekcije: glumačka, šahovska, muzička su samo neke od njih“, započinje priču Enes Nezirović, nekadašnji predsjednik omladine Mjesne zajednice Mejdan 1, a kasnije i osnivač kluba navijača Fudbalskog kluba ‘Borac’.

Prema njegovim riječima, omladina je u to vrijeme bila proaktivna, zainteresovana kako za druženja tako i za organizovanje radnih akcija i događaja. Jedan od takvih je bio i fudbalski turnir čija je organizacija sprovedena upravo u plavoj baraci.

„U saradnji sa Večernjim novostima iz Beograda, koje je vodio Slobodan Pešević, smo organizovali jedan od najvećih fudbalskih turnira u to vrijeme u Bosni i Hercegovini na kojem je učestvovalo oko 50 ekipa“, prisjeća se Enes svoje mladosti i  podsjeća da je  upravo u baraci osnovana i navijačka grupa FK ‘Borac’ odnosno navijačka grupa ‘Vultures’.

„Osnivačka skupština je održana godinu dana prije osvajanja titule Kupa maršala Tita, odnosno 1987. godine, a mene su izabrali za predsjednika. Tadašnji predsjednik kluba je bio Mesud Mulamerović, a ja sam mu izložio ideju da se osnuje klub navijača, što je on prihvatio tako da je kompletna uprava Borca došla na osnivačku skupštinu. Tako je sve počelo“, priča Nezirović.

Lijepih dana provedenih u ovoj baraci se prisjeća i Mišo Vidović, novinar iz Banjaluke. U posebnom sjećanju su mu, kako sam tvrdi, ostale osamdesete godine, kada su baraku ispunjavali zvuci mladih muzičara sa prostora mjesne zajednice koji su se tu okupljali i vježbali, a često su se organizovale i razne gitarijade sa nastupima za pamćenje.

„Osim sto su bendovi vježbali, znala se organizovati i svirka ili koncert, ali najpopularnije su bile gitarijade, gdje su učestovali bendovi iz čitavog grada. Izvlačim iz sjećanja da je na jednoj od gitarijada pobjedio bend po imenu Kripton. Članovi benda su bili vrlo mladi, u prosjeku 15 ili 16 godina. Onako su žestoko odsvirali, nekakav, hajde da kažem post pank. Bili su odlični. Sjećanja su pomalo krhka sa ove vremenske distance, ali sve se čini da je tokom njihovog nastupa doslo do raspada bine iliti stejdža. Naime, bina je bila sastavljena od nekakvih školskih  klupa, a klupe su bile spojene i povezane špagom i konopcem. Konopac nije izdržao, pa je ‘tehnička ekipa’ morala da reaguje. Da li je nekome od pobjednika kao nagrada bilo dodijeljeno snimanje demo snimaka, nisam siguran, ali znam da su nagrade bile i gramofonske ploče“, prisjeća se Vidović.

Omladina se i  u to vrijeme susretala sa problemima sličnim problemima današnje omladine, a to pokazuje činjenica da su Enesu i ostalim članovima Omladinske organizacije Mejdan tadašnji vrh mjesne zajednice pokušao oduzeti sav novac zarađen organizacijom turnira, svirki, gitarijada.

„Tada smo na računu imali pet puta više para nego cijela Mjesna zajednica, a kako komunisti i vrh Mjesne zajednice nisu imali sluha za mlade, oni su se odlučili da mi moramo sa našeg računa novac prebaciti na njihov. Da bi to spriječili, mi smo sve pare utrošili u proslavu 4. jula i pozvali smo omladinu Mjesne zajednice ‘Mejdan’“, tvrdi Enis i dodaje da je i tadašnji režim sličan današnjem.

I jeste očigledno da se stvari nisu mnogo promijenile jer je Planom za interpolaciju objekata od društvenog značaja na mjestu barake predviđena gradnja hotela. Umjesto da  jedan ovakav objekat čuva, grad ga ipak ruši. Ta činjenica nije iznenađujuća jer prema riječima članova omladinske organizacije ‘Zdravo da ste’, koja već godinama koristi ovu baraku za svoje potrebe, Grad nije uložio ni novčića u njeno održavanje.

„Prostor koji smo koristili dobili smo u ruševnom i zapuštenom stanju pa smo ga morali učiniti upotrebljivim i od tada svake godine ulažemo u održavanje barake novac koji nije mali. Po našoj računici do sada smo u razne popravke vodovodnih i elektro instalacija, podova, zidova, krova uložili oko 50 000 KM“, tvrdi Aleksandra Štrbac iz  ‘Zdravo da ste’.

Kada sve ovo znamo, onda nas ova odluka i ne bi trebala iznenaditi jer nam govori da Grad nema osjećaja niti za potrebe omladine koja je koristila prostorije barake, niti za sve ono što baraka znači starijem stanovništvu, pa i na kraju šta baraka znači za sami Grad i njegovu istoriju. Ipak, ova činjenica je zabrinjavajuća jer govori da se politika Grada kreće u pogrešnom smjeru. U smjeru u kome su komercijalne aktivnosti dobile primat i gdje više nije bitno ni to što neka građevina sa sobom nosi parče istorije ili što je ona godinama mjesto okupljanja omladine i centar omladinskog života.

Napiši komentar