Čitalac eTrafike Neven Đenadija nedavno je proveo dvije sedmice na Kosovu, pri čemu je obišao četiri grada na sjeveru – Leposavić, Zubin potok, Zvečan i Mitrovicu. Odlučio je da sa nama podijeli iskustva o svom putovanju i dočara nam njihov način života.
Kaže da je po dolasku na Kosovo prvo primijetio srpske zastave, koje se nalaze na svakom koraku. Napetost se osjeti, ali ne onako kako to mediji prenose. Đenadija kaže da je velika greška što se u medijima neko vrijeme ne priča o Kosovu, a onda se odjednom izvijesti o eksploziji u Mitrovici, zatim ide zatišje od nekoliko dana, pa ponovo eksplozija. Tako se stvara utisak da se tamo dešavaju samo ružne stvari i napadi, dok se međuvrijeme ne računa.
Skromnost na svakom koraku
Ljudi su dosta skromni, sve je nekako normalnije, prizemnije i prirodnije. Tamo ne možete naći djevojku koja je sponzoruša, jer tamo ne možeš biti sponzor u tom nekom obliku u kom možeš biti ovdje. Mi smo se puno pobahatili, zaboravili smo da je ovdje nedavno bio rat, otuđili smo se jedni od drugih. Politika je razjedinila ljude, nema sloge među njima. To vidim tek sada kad sam otišao dole. Definitivno sam se tamo promijenio, nekako sam postao skromniji i darežljiviji. Divim im se što mogu funkcionisati u onom haosu i neimaštini.
Stalno su restrikcije struje i vode. Nestane struje na sat-dva, vode na dan ili pola… Jedno veče sam išao sa momcima na basket i odmah nakon toga počeli su se dogovarati kako će grijati vodu i tuširati se uz pomoć lončeta. Ovdje ne možeš naći momka kome je poslije basketa to prva misao. Mi obično kupimo sok, sjednemo na tribine i komentarišemo djevojke, pričamo o Zvezdi i Partizanu…
Od građevina jedino crkva nova
Sve zgrade su stare i oronule, vidi se da se ni u Jugoslaviji nije ulagalo u taj dio. Jedino je nova crkva svetog Dimitrija, koja je jako lijepa, iako nije još uvijek završena. Njihova glavna crkva je ostala u južnom dijelu, pa su 2005. godine napravili ovu. Pošto je sveti Dimitrije zaštitnik grada, crkva je smještena iznad grada, kako bi se mogla vidjeti iz svakog njegovog dijela. Ljudi su mnogo pobožniji nego ovdje, uvijek ima ljudi u crkvi. Mislim da ih to i drži.
Smeće se nalazi na sve strane, a u saobraćaju je potpuna nekultura. Semafori ne rade, ne poštuju se ni znakovi ni zebre. Ljudi parkiraju auto na trotoar pa napišu na njega “prodajem auto”. I ono stoji tako!
Ima mnogo kafića i restorana brze hrane. Hrana im je jako kvalitetna, tamo sam pojeo najljepši burek i to kod Goranaca. Ima razlike čak i u prosjacima. Kod nas ti dijete priđe i traži novac, a tamo ti kaže “Bato, ja sam gladan”. U kafićima ne traže pare, već hoće da popiju sok, da nešto pojedu…
Primijetio sam da ljudi poprilično rade, ipak je Mitrovica studentski grad pa je malo i življa od ostatka Kosova. Dosta njih radi po kosovskim insitucijama. Neki čak primaju duple plate, od srpskih i kosovskih institucija, pa se tretiraju kao izdajnici.
Velika razlika i u studentima
Domovi su jedina stvar koja je stvarno vrhunska, puno su bolji od banjalučkih, sobe su velike i fino sređene. Vrata doma se zaključava u ponoć, a gostima je boravak dozvoljen do 23 časa. Pravila se striktno poštuju, ukoliko neko zakasni dobija ukor, a nakon tri ukora moraju da se isele iz doma.
Razlika između naših i njihovih studenata je više nego očigledna. Dok se naše studentske organizacije zanimaju brucošijadama i studentskim žurkama, dole se organizuju koncerti izvorne muzike. Koncert na kome sam bio organizovao je Ekonomski fakultet i bilo je jako lijepo. Djevojke u nošnjama pjevaju etno pjesme sa Kosova, kada ulaziš dobijaš rakiju za dobrodošlicu… Pravo domaćinski!
Nakon ponoći ništa ne radi
U ponoć se svi lokali zatvaraju. U njihovom elitnom klubu se ljudi oko 22:30 počinju okupljati, a nešto prije ponoći se djevojke i momci iz doma već razilaze. Oni koji žele nastaviti provod idu u Zvečan koji je udaljen pet kilometara od Mitrovice. Tamo imaju dvije kafane, u jednoj je narodna, a u drugoj rok muzika pa se svi rasporede u njih dvije. Atmosfera je baš specifična i mnogo je opuštenije od Mitrovice, jer je malo udaljenije od granice. Zanimljivo je da je Zvečan potpuno oblijepljen plakatima sa likom Novaka Đokovića, jer je to rodni grad njegovog oca.
Južni dio kao potpuno drugi svijet
Posljednjeg dana smo trebali ići na jug, do Pećke patrijaršije, Dečana i Velike Hoče. Međutim, policija nam nije dodijelila jedno vozilo pratnje koje smo tražili pa je sve to otkazano. Meni se išlo da vidim kako je u južnom dijelu pa sam našao jednu djevojku koja je išla sa mnom. Tamo ima jedan dio grada koji zovu Bošnjačka mahala, a u njemu žive Muslimani, Albanci i Srbi. Doslovno je tamo drugi svijet – drugi vazduh, drugi ljudi, a ipak ista zemlja. Definitivno postoji jasna granica, ljudi su čak i fizički drugačiji. Na mostu koji vodi do južnog dijela nalaze se karabinjeri, a čim se uđe nailazi se na američku, italijansku i albansku zastavu, dok su 100 metara dalje srpske i ruske. Zanimljivo je da u južnom dijelu sva auta imaju albanske tablice, dok u sjevernom ili ih nemaju ili imaju srpske.
U Mitrovici je dosta teško stanje, ali se ljudi jako dobro drže. Međutim, kada sam pričao sa njima kako je dalje, kada se krene od Mitrovice prema Prištini, kažu da doslovno nema granice između Kosova i Albanije, ona je samo na karti. Srba ima još malo u selima pored Prištine, do 10ak sela. Ima anegdota za neku babu koja ima 74 godine i živi skroz na jugu. Jedina je Srpkinja u krugu od 200-300 kilometara. Albanci je navodno toliko poštuju da joj čuvaju kuću.
Za Tadića neće da čuju, Dodika obožavaju
Prema Srbiji i Republici Srpskoj imaju sasvim drugačiji odnos. Na protestu je jedna grupa djedova vikala “Izdaja” i sve je teklo u tonu opomene Srbiji da ne izdaju taj dio. Ljudi su svjesni svega. Ne može se protiv majke i oca, iako su loši. Eto takav je njihov odnos prema Srbiji. Prema RS su drugačiji, po njima bi bilo najbolje da se spoje te dvije teritorije. Oni misle da smo mi ti koji brane srpstvo. Poslao bih tamo sve naše političare, da se malo spuste na zemlju, da odu na basket, da se nakon njega tuširaju lončićem pa da vide kako se živi dole. Tadića nimalo ne vole, čak ni Vučića i ostale. O njima nekako šute, daju im šansu da ipak možda nešto i naprave.
Albanci sa srpskim pasošem
Jedan profesor mi je rekao da Albanci traže srpske pasoše ako imaju bilo kakvog osnova za njih, i da čak 60% njih ima pasoš Srbije. Zamislite, ako se Kosovo vrati Srbiji, ona sa njim dobija skoro dva miliona Albanaca, a Nikolić je dobio izbore sa 1.5 miliona glasova. To je nešto što se politički ne govori, ali je realnost. Ovakvo kakvo je Kosovo sada, neće moći biti dio Srbije i ona će ga samo gurati od sebe…
eTrafika.net – V. Stokić / Foto: N. Đenadija
