fbpx

Iako je štrajk glađu 12 radnika Željeznica RS, koji je trajao 10 dana, okončan, problemi u ovom preduzeću ostaju, a sve su prilike, niko ih i ne misli riješavati!

Piše: Ognjen Tešić

Štrajkači su dobili što su željeli – zaostale tople obroke i naknade za prevoz, te mogućnost ovjere zdravstvenih knjižica i obećanje da plate sa zakonski zagarantovanim naknadama više neće kasniti. Međutim, oni, kao i ostali zaposleni, kojih je više od 3.000, znaju da ovim štrajkom ništa suštinski nije riješeno i da će se scene kakve su viđene tokom septembra, nažalost, najvjerovatnije ponovo događati.

Podrži eTrafiku

Ovogodišnji štrajkovi

Za one koje su „prespavali“ događaje sa željezničke stanice kratak podsjetnik. Ovo preduzeće je po radniku dužno više od 10 hiljada maraka, što je i sudski presuđeno, a ukupna dugovanja prema radnicima su više od 20 miliona maraka. Kako su naveli sindikalni predstavnici Željeznica RS, od 2011. pa do danas se dešava isti scenario – kako dođe kraj godine tako se podvuče dug radnicima u toj godini, plata ili dvije, nekoliko toplih obroka i prevoza. Radnici tuže preduzeće, tužbe dobiju, ali ne i novac. Sve ostaje samo na papiru i ove godine su odlučili da prekinu pomenutu praksu.

Odlučili su da ne idu na sud već da zaostala primanja traže na radikalan način – štrajkom glađu! Podržani od strane 300 kolega, desetak radnika je prije šest mjeseci ušlo u takav štrajk, koji je trajao šest dana, sa završnicom kada je blokirana i pruga. Kako se generalni direktor Dragan Savanović, ali niko ni iz cjelokupne uprave nije pojavljivao tačku na štrajk stavio je predsjednik RS Milorad Dodik.

Blokada pruge

Dogovoreno je da će dug od preko 10 hiljada KM po radniku biti isplaćen na početku 2018. godine kada se očekuju krediti Svjetske banke. Ali radnici su imali uslov – da plate i naknade u ovoj godini budu isplaćivane redovno! Pružene su ruke, štrajk je obustavljen, a problemi su vrlo brzo ponovo isplivali na površinu.

Plate su se isplaćivale, ali naknade za topli obrok i prevoz, od kojih većina radnika zapravo i živi jer su plate minimalne, počele su kasniti. Novi štrajk glađu je krenuo početkom septembra i trajao je punih 10 dana! Kada su, nakon razgovora sa predsjednikom RS, ovogodišnja dugovanja isplaćena, štrajk je obustavljen.

Međutim, dok god se ne krene raditi na uzrocima koji su ovo preduzeće doveli u dubiozu u kojoj se trenutno nalazi, teško je očekivati da se slične scene neće ponavljati i u skoroj budućnosti.

Osvrnimo se samo na neke poražavajuće podatke: Željeznice RS imaju preko 350 miliona maraka duga, prošlogodišnji gubitak od 29 miliona maraka, samo dvadesetak aktivnih lokomotiva na prugama i čak 50 odsto viška radnika, kako je u svojoj analizi procijenila Svjetska banka. Početkom prošle godine ŽRS su, kao akcionarsko društvo, vrijednost svog osnovnog kapitala sa 245 miliona maraka smanjile na samo 50 hiljada maraka, što je pokazalo da su dugovi veći od imovine ovog preduzeća. Dalje, imaju najveći broj radnika po kilometru pruge među željezničkim preduzećima u regionu i samo 14 putnika u prosjeku po vozu! Primjera radi, 1998. godine vozovima Željeznice RS putovalo je, danas nestvarnih, 1 570 000 putnika, deset godina kasnije 728 000, a 2015. godine samo 177 200 putnika, sa daljom tendencijom opadanja.

Partijska vojska ugrozla preduzeće

Dok su Željeznice RS mogle isplaćivati plate i objektivnom višku radnika, uprava je nemilice zapošljavala radnike, inače aktiviste partije kojoj je u tom trenutku, preko „koalicionog dogovora“, ovo preduzeće dato na upravljanje.

Vidan porast zapošljavanja krenuo je od 2005. godine, a vrhunac je dosegnut 2010., kada je zaposleno preko 600 ljudi! Ovakvo neodgovorno vođenje preduzeća dovelo je do prvih kašnjenja plata, što se ranije nije dešavalo. Nakon odlaska Sretena Telebaka sa funkcije generalnog direktora Željeznica RS, u posljednjih 11 godina promijenilo se šest direktora – Dimšo Todorović, Stojan Lazarević, Ljubo Pašalić, Petko Stanojević, Zdravko Savić, te aktuelni Dragan Savanović, i nijedan se nije uhvatio u koštac sa problemom viška radnika, čak suprotno.

Štetno povećanje broja radnika i početak kašnjenja isplata nepovratno su vodile ka sve većim i većim gubicima, a kulminacija je bila 2011. godine kada su radnici pokrenuti prve štrajkove.

Kako su se za portal eTrafika prisjetili radnici Željeznica, tada su im se dugovale četiri plate, i nekoliko regresa, toplih obroka, razlika plata te prevoza. Pomenuti dugovi su se vukli duži period, a sredstva su isplaćivana tek nakon štrajkova. Poslije drugog štrajka preduzeće je diglo kredit i isplatilo zaostale plate da bi se onemogućile nove pobune radnika.

Zlatko Marin

Pomenuti kredit samo je privremeno „ugasio požar“, a dugoročno se pokazao kao krajnje loše riješenje.

– Nakon što smo zaustavili štrajk, a uprava podigla kredit i isplatila dugovanja, plate se počinju isplaćivati redovno, međutim na uštrb naknada – smanjuje se topli obrok, prestaje se isplaćivati regres, prevoz i slično, zbog čega radnici masovno tuže Željeznice. Mnogo je sudskih troškova, sve predugo traje, gomilaju se kamate. I sada kada sumiramo, prije kredita dug po radniku je bio oko 3 000 KM, a sada preko 10 000 KM – ističe za eTrafiku Zlatko Marin, predsjednik Samostalnog sindikata saobraćajno-transportne djelatnosti u Željeznicama RS.

Prema priloženom doklumentu vidimo da su sindikalci još u avgustu 2009. godine ukazivali na scenario sa kojim se danas Željeznice RS suočavaju.

– Prema svim relevantnim pokazateljima ŽRS su dovedene nad ambis propasti, a najveći broj zaposlenih na rub životne egzistencije. Iskreno smo zabrinuti za ŽRS i budućnost željezničara i njihovih porodica – pisali su radnici upravi i Ministarstvu saobraćaja i veza još prije osam godina.

Povećanje plata upravi

Još jedan od razloga za ovogodišnje radničko nezadovoljstvo jeste podatak da je najnovijim izmjenama Pravilnika o radu došlo do abnormalnog povećanja plata, kako oni kažu, srednjem dijelu rukovodećih kadrova. Koeficijenti, odnosno grupe koje su postojale nekada – devet grupa, smanjeno je na osam, koeficijent od nekadašnjih maksimalnih sedam povećan na čak 17!

Vidljivo je da do šeste grupe nije bilo ozbiljnijih pomjeranja, te su primanja za te radnike ostala ista a da povećanja počinju od direktora sekcija ka generalnom direktoru. Generalni direktor je po prethodnom imao koeficijent 7, a sada ima 17! Ranije je imao dodatak 30 odsto na platu, a sada 45.
Nekada je piramida zapošljavanja u ovom preduzeću izgledala ovako: generalni direktor, izvršni direktori, direktori sektora, direktori sekcija. Između izvršnih i direktora sektora uveden je ogroman broj raznih šefova, što se može vidjeti iz priloženog spiska zanimanja u ŽRS. Mnogi smatraju većinu ovih radnih mjesta suvišnim.

– Dok god se ne steknu uslovi da se plata povećava svima, ona se ne bi trebala nikome povećavati. Apsurdno je da se u preduzeću ljudima sa najvećim platama ona dodatno povećava, a onim sa minimalnim ostaje ista. Ne možemo se sa tim pomiriti – rekao je Boris Šukalo, potpredsjednik sindikata.

Nedomaćinsko rukovođenje

Poslije 2005. godine, komentariše Marin, sve su uprave imale nedomaćinsko ponašanje u preduzeću.

– To nas je počelo gurati u gubitke. I pored toga, nastavilo se sa povećanjem broja radnika, pa smo 2010. godine u preduzeću imali preko 3 600 radnika. Iste godine dolazi i do povećanja stope poreza, što je dodatno opteretilo preduzeće – kaže Marin.

Podaci kažu sljedeće – nakon što je 2005. u Željeznicama RS bilo zaposleno 3 077 radnika, naredne godine ta je brojka bila već 3 145, da bi 2010. godine došli do 3 662 radnika. Imajući u vidu da godišnje na stotine radnika ode u penziju ili promijeni posao, broj novozaposlenih u ovom periodu je mnogo veći nego što se iz statističkih podataka može steći utisak.

Da stvar bude još gora po Željeznice RS, prekomjerno zapošljavanje nije podrazumijevalo radnička zanimanja, već često i neka potpuno suvišna, pa čak i potpuno izmišljena.

– Zašto smo u krizi? Svake izborne godine su ubacivani novi radnici, uopšte nije vođeno računa da to budu bar radnička zanimanja, da budu ljudi od struke. Pa mi u preduzeću imamo zaposlene koji su završili stvari koje nemaju nikakve veze sa Željeznicama. Imamo od sveštenika, meteorologa, muzičara do profesora jezika. To je bilo uhljebljenje partijske vojske i ništa više – kaže Marin.

Prilikom promjene vladajuće strukture na političkoj sceni RS mijenjala se i uprava Željeznica, a često i sami radnici. Nakon smjene Telebaka, koji je bio kadar SDS-a, svi kadrovi od šefova ka gore su zamijenjeni ljudima iz SNSD-a. Na radnim mjestima su ostajali samo oni koji bi napuštali SDS i priklanjali se novoj partiji. Sve se isto odigralo i kada je SNSD prepustio ovo preduzeće DNS-u.

Nezakonita smjena rukovodećih ljudi dovela je do masovnih tužbi, ogromna sredstva odlaze na sudove, preduzeće gubi procese a oštećeni naplaćuju velike iznose.

– Uglavnom su po čovjeku iznosi bili 30 ili 40 hiljada maraka. Međutim, ima i onih od 70 hiljada, pa čak i jedna presuda od 500 hiljada maraka, koje su naplaćene za odštetu jednom zaposlenom. Razlog je bio taj što je neko smijenjen sa jednog radnog mjesta i prebačen na drugo i što se više nije zvao direktor nego nekako drugačije. Sve su to razlozi zbog čega smo došli u ovakvu situaciju – konstatuje naš sagovornik.

Sav taj period, Vlada RS i direktori koji su se izmjenili u Željeznici, vrlo malo su ulagali u razvoj preduzeća, tako da ono trenutno ima zastarjelu tehnologiju.

Štrajk glađu, septembar

Štetni ugovori

Poseban doprinos finansijskom kolapsu doprinijeli su i štetni ugovori, na koje je često upućivano i zahtjevano da se preispitaju, međutim takve stvari nikada nisu rađene.

– Tu su vam najbolji primjer ugovori kada se rade tenderi za nabavku materijala. Mi recimo sijalicu plaćamo pet ili šest puta skuplje nego što je u maloprodaji, a znamo da kada kupujete veće količine cijena treba biti znatno manja. Tako i sa čizmama, cipelama, raznoraznim elektronskim i drugim dijelovima. Imali smo i slučaj da je kupljen veliki broj hladnjaka za dizel lokomotive koji nikada nisu ugrađeni niti će biti jer nema potrebe za njihovu ugradnju. Ali eto, to je neko iz preduzeća napravio dil sa nekim drugim, bačene su pare. Po magacinima imamo masu takvih stvari, koje su nepotrebno kupljene. Trošimo novac a roba stoji. Ugovore ne žele da pokažu, u reviziju poslovanja ne ulaze – kaže Marin.

Kako radi pravna služba, Marin ilustruje na primjeru plata putničkog, robnog i putničko-robnog blagajnika.

– Robni blagajnik ima veću platu od putničkog blagajnika, a putničko-robni blagajnik, koji obavlja poslove i jednih i drugih, ima istu kao putnički, a manju od robnog. Apsurd je i sljedeće – zanimanje skretničar ima beneficirani radni staž, skretničar-čistač nema. To je razumijevanje naših pravnika. Imajući u vidu da su naši direktori izmislili radno mjesto skretničar-čistač, da ne bi u tim stanicama imali čistačicu, skretničari su dobili zadatak da čiste za sobom. I to je razumljivo. Međutim, zato što mu je dodato čistač u naziv zanimanja, pravnici ne daju tim ljudima beneficirani radni staž. To je apsurdno, dao si dodatni posao a ukinuo privilegiju – kaže naš sagovornik.

Nepopisana imovina

Imovina koja je u vlasništvu ŽRS nikada nije do kraja popisana. Zbog toga je preduzeće došlo u situaciju da ima dosta neuknjižene imovine koja je njihova, ali i dosta imovine koja je, za sada nepoznatim načinima, otuđena od preduzeća.

– Gdje je nekada sve prolazila željeznička pruga to je vlasništvo ŽRS. Zbog čega dosadašnja rukovodstva nisu sve uveli u knjige kao vlasništvo preduzeća nikada nećemo saznati jer je to vjerovatno nečiji viši interes. Imali smo primjer gdje su privatniku prodali kolosjek i što je apsurdno i prilazni put do željezničke stanice. Ispao je incident između ljudi koji su dolazili na stanicu tog privatnika i koji je sa pravom pokušao da ogradi svoje vlasništvo. Tu je učestvovao neko iz uprave, prije ove aktuelne, prodao je dio imovine ŽRS bez znanja nadzornog odbora, akcionara. Dosta je sličnih primjera, u svim gradovima smo imali stanove, kancelarije. Imali smo i u gradovima kroz koje ne prolazi željeznica, kako je sve završilo niko ne zna – prepričava za eTrafiku Marin.

Prema prijedlogu Svjetske banke, Željeznice RS bi ponovo trebalo da postanu državno, odnosno vlasništvo RS i da se podijele na dva preduzeća: jedno bi vodilo računa o infrastrukturi, odnosno prugama, a drugo se bavilo saobraćajem. Radnici su i oko ovoga skeptični.

– Bojimo se da kod podjele preduzeća ne dođe do prodaje radionica. Svugdje u okruženju je napravljena greška i preduzeće je podijeljeno, atraktivni dijelovi preduzeća, imovina, zemljišta, zgrade na atraktivnim lokacijama rasprodane. Poslije je utvrđeno da je sve to bilo promašaj. Tako je isto i sa radionicama, malena smo željeznica, nemamo puno pruge, za nas bi bila čista propast izvršiti fizičku podjelu preduzeća – kaže Marin.

Zato je, tvrdi naš sagovornik, neophodno da se zna ko koliko zarađuje i ko koliko troši i gdje se zarađena sredstva troše.

– Nakon toga, pojedini dijelovi preduzeća koji ne budu rentabilni mogu da se preorijentišu u radu ili da se pokuša popraviti stanje tako što će se radionice otvoriti za rad prema trećim licima – ističe Marin.

Da li su ŽRS održive?

Uprava Željeznica i direktor Dragan Savanović već godinama izbjegavaju dvosmjernu komunikaciju, kako sa radnicima, tako i sa medijima. Dok Savanović na pozive naših novinara danima nije odgovarao, uprava sa medijima komunicira skoro pa isključivo putem saopštenja. Koja često budu potpuno besmislena, kao nedavno da se štrajkačima duguje samo od 50 do 200 KM.

Iako je javnost pesimistična po pitanju održivosti Željeznica RS, njeni radnici su ubjeđeni da bi, kada bi bilo stvarne volje, ovo preduzeće moglo biti isplativo. Međutim, čupanje iz finansijske dubioze podrazumijevalo bi hitnu sistematizaciju radnih mjesta, po stvarnim potrebama i momentalan prestanak zapošljavanja stranačke vojske na suvišna mjesta.

– ŽRS treba da rade sa optimalnim brojem ljudi, koji su potrebni da opslužuju sve što se dešava na njima. Vlada RS treba da promijeni kurs, pomogne Željeznici kao što su i obećavali sporazumima nastalim nakon štrajkova. Potrebno je vratiti tradicionalne robe Željeznicama, sa prevoza kamionima vraćati se vozovima. Uz prevoz nafte, ruda, kontejnera, bolje mreže, bilo bi više posla te bi se ostvarivala bolja zarada. Takođe, manja bi bila mogućnost da prolaze kamioni bez papira i carinskih dadžbina. Jednim vozom možete prevesti količinu koja stane u  10, čak i 20 kamiona. Uz to, štedjeli bi i puteve, mogli bi sve teške terete voziti vozovima – zajednički je stav radnika ovog preduzeća sa kojima su novinari eTrafike razgovarali.

Na kraju, nužno je i pokretanje odgovornosti u Željeznicama RS, protiv ljudi koji su doveli preduzeće u današnju situaciju. Vlada RS mora da kažnjava ljude koji prave gubitke i koji ne vode firmu kako treba. Ako imamo odgovornost, to će biti poruka i onima koji tek treba da dođu rukovoditi ovim preduzećem!

eTrafika.net

Napiši komentar