fbpx

Većina roditelja djece sa poteškoćama u razvoju će se složiti da je saradnja asistenta i roditelja jako bitna. To je potvrdila i majka dvanaestogodišnjaka D.J., koja ističe da je bitno da roditelji i asistent svakodnevno komuniciraju.

Piše: Snježana Aničić

„Jako je bitno da svakodnevno komuniciramo sa asistentom, jer je to za dobrobit djeteta. Moramo razgovarati o njegovom ponašanju, zadacima i učenju. Tako međusobno pomažemo jedni drugima, ali prvenstveno djetetu“, govori ova majka.

Za njenog sina su prvo mislili da je gluh. Nije ostvarivao kontakt sa okolinom niti je govorio. Nakon niza testiranja, ustanovljeno je da ne čuje 80%, te je godinu dana nosio aparate. Prva dijagnoza joj je pala teško, iako u porodici ima nekoliko gluhih osoba.

Nakon nekog vremena shvatila je da on reaguje samo na neke zvukove, pretežno visoke tonove. Kada je prošla kontrola rečeno joj je da je oštećenje lijevostrano i da dijete treba da čuje što je pokrenulo niz novih pitanja. Pitali su se ako nije sluh, šta je u pitanju.

Tada o autizmu nije znala ništa. Počela je istraživati i čitati, te je shvatila da dječak ima određene znakove autizma.

„U slušnoj školi, gdje je jedno vrijeme išao na tretmane, su mi rekli da je bolje da je u pitanju sluh nego autizam. Objasnili su mi da oni sa autizmom ne osnivaju porodice, teško se čupaju iz tog stanja“, ističe D.J.

Iako je dječak na početku imao određene tretmane, usljed manjka finansijskih sredstava morali su prestati. Već neko vrijeme ne ide logopedu, a njegova majka bi voljela da mu to omogući. Svjesna je toga da roditelji svom djetetu ponekad žele da omoguće nešto što nije u njihovoj moći zbog finansija.

Njen sin pohađa peti razred u redovnoj školi po prilagođenom programu uz asistenta u nastavi. Na početku, cijela porodica se plašila kako će se snaći u novom okruženju. Prva dva razreda su bila najteža, a onda je polako počeo da usvaja radne navike i prilagodio se novoj sredini.

Dječak pokazuje određene pomake. Sjedi duže vrijeme, zna kako se treba ponašati na času, a kako na odmoru. Komunikacija mu je bolja, naučio je da postavlja pitanja. Saradnja roditelja i i učiteljice sa asistentima je uvijek bila dobra što je uticalo i na njegov uspjeh.

Problem koji ima ovaj dvanaestogodišnjak jeste kontakt sa vršnjacima. Teško im prilazi, a i kada im priđe to je iz razloga jer ga nešto zanima. Drugovi ga nastoje uključiti u svakodnevne aktivnosti, pomažu mu, te ga često za uspjeh pohvale što mu prema riječima njegove majke prija.

„Kod njega prolaze te nagrade. Često mu moramo nešto obećati da bi uradio ono što treba. Više se veže za brata nego za vršnjake. Ne mogu se žaliti na drugu djecu, do sada je sve bilo u najboljem redu. Od njih je naučio kako treba da se ponaša u školi, oni su mu bili model ponašanja.“

Iako dobija finansijsku pomoć to je nedovoljno za sve što mu treba.

„Neshvatljivo mi je to da se veća finansijska pomoć preko centra za socijalni rad može dobiti ako je dijete u hraniteljskoj porodici. Roditelju nije data mogućnost da bude hranitelj, zašto ja to ne bih mogla biti svom djetetu?“, pita se D.J.

U septembru prošle godine u školu je došla kontrola iz Republičkog pedagoškog zavoda kako bi provjerili rad djece sa autizmom. I tu je ovaj dvanaestogodišnjak pokazao uspjeh. Iako mu je teško da više predmeta odgovara u jednom danu, na provjeri se dobro snašao.

Uspješno se nosi sa školskim obavezama, a najbolje mu ide matematika. Potrebno mu je postavljati jednostavna pitanja kako bi ih razumio. Tu je od velike pomoći dobra komunikacija i saradnja učiteljice i asistenta. Učiteljica se trudi da prijedloge asistenta usvoji i sprovede u djelo.

Majka se nada da će se uskoro nešto promijeniti. Željela bi da sve ne stane poslije inkluzije. Smatra da je rješenje u većim dnevnim centrima za djecu sa autizmom, ali i mogućnost zapošljavanja na nekoliko sati. Kako kaže, ne bi željela da se njen sin ograniči na kretanje u kući i dvorištu.

Smatra da je asistencija u nastavi značajna, ali i da tu treba napraviti određene pomake.

„Svake godine je stresna situacija sa asistentima. Pitamo se da li će biti odobreno od Ministarstva, hoćemo li mi plaćati, šaljemo molbe. Znaju kada kreće školska godina, asistenti se odobre, a oni potpišu ugovore od polovine mjeseca. Dijete ne može bez asistenta pola mjeseca, a sve to košta. Niko ne pita gdje su tu drugi troškovi za školu“, pojašnjava majka.

Na kraju, roditeljima savjetuje da se trude zajedno sa asistentima i učiteljima. Ukoliko njihova saradnja bude korektna, značajno će se odraziti i na dijete. Svima im je cilj da dijete postigne što bolje rezultate i nauči kako da se snalazi u životu, ne samo u školi.

[post_ender]

Napiši komentar