Ana Nikolić iz Banjaluke majka je dječaka sa Down sindromom i pravi primjer borbe za bolji život svog djeteta. 

Počela je raditi šest mjeseci nakon Markovog rođenja, jer joj je bio potreban novac za njegove terapije, a jedini izvor prihoda bio je njen rad.

“Prvo sam se zaposlila u Oslobođenju. Marko je sa tri mjeseca imao operaciju srca u Beogradu, a tri mjeseca nakon toga sam počela raditi. Javila sam se na konkurs, niko me nije i pitao ima li dijete poteškoća u razvoju niti sam ja smatrala da je to nešto što trebam napomenuti. Kasnije sam im kroz neke neobavezne razgovore rekla da on ima Down sindrom, to je normalno prihvaćeno zato što sam ja sve to normalno prihvatila”, govori nam ona,  te ističe da je čak imala privilegije, koje su se ogledale u tome da su radne kolege i uprava uvijek bili susretljivi prema njoj.

Za kolektiv ima samo riječi hvale jer joj pomagali kad god su mogli, a ona im je uzvraćala vrijednim radom.

“Ja sam bila samohrana majka, niko me  nije sažalijevao, ali ako trebam odvesti dijete na neke vježbe tokom radnog vremena, uvijek sam mogla izaći. Ja sam to uvijek nadoknađivala pa sam ostajala i duže ako je gužva na poslu. Pokušavala sam na taj način da to kompenzujem, da vide da sam zahvalna na tome. Trudila sam se da direktor bude zadovoljan mojim radom, jer se nisam smjela dovesti u poziciju da dobijem otkaz. Marko i ja smo živjeli od moje plate, uvijek sam prebacivala normu kako bih imala što bolju poziciju i bila sigurna da sam neko koga bi otpustili među zadnjima”, kaže Ana.

Kako kaže, uvijek je radila najmanje dva posla istovremeno. Od 8 do 16 časova je bila na radnom mjestu u Oslobođenju, naveče je čistila kafiće, a vikendom stanove. Sve to je bilo neophodno da bi mogla Marku priuštiti terapije na koje je išao od prvog mjeseca života. Firma je 2011. godine otišla u stečaj, a ona je ubrzo počela raditi u građevinskom preduzeću MV star, u službi računovodstva.

“I u ovoj firmi imam povlastice, možda mi čak i više izlaze u susret. Imam službeni auto, što mi mnogo znači, dobila sam rad na četiri sata, imam slobodne vikende i zvaničan godišnji odmor, praznicima ne radim…” govori nam Ana, te objašnjava da rad na četiri sata podrazumijeva olakšicu za majke djece sa invaliditetom.

Iako radi četiri sata, ugovor i doprinosi se potpisuju na puno radno vrijeme, a Fond dječije zaštite svaki mjesec poslodavcu refundira polovinu neto plate. Radi se o značajnom stimulansu poslodavcima.

“Kada mi uplate platu i doprinose, u Centar za socijalni rad odnesemo dokaz, a oni u roku od 7 dana uplaćuju 50% od plate. Ja sam za to saznala od drugih roditelja. Procedura uopšte nije komplikovana, ali je potrebno obnavljati je svake godine”, priča ona.

Njen šef Miroslav Đurić  ističe da je Ana radnik koga poslodavac može samo poželjeti, te da ona mnogo više pomaže firmi i kolegama nego oni njoj.

“U karijeri nisam doživio da radnik toliko radi. Njena porodična situacije ne bi trebala nikome, a posebno ne meni da smeta i stvara predrasude. Ona sve profesionalno obavlja, stiže sve na vrijeme, tako da ni njoj ni nama to ne predstavlja problem. Kada je vidjela da ima pravo na pola radnog vremena, ja sam to objeručke prihvatio. Za nju imam samo riječi hvale, podržavamo je kad god možemo, ali vjerujte da više ona nama pomaže nego mi njoj”, iskren je Đurić.

Ana ističe da je imala sreću da radi  u normalnim radnim atmosferama, gdje je imala maksimalnu podršku poslodovaca i kolega. Nikada nije bila odbijena za posao ili loše prihvaćena zato što je majka djeteta sa razvojnom poteškoćom.

“Ja sam ponosna majka dječaka sa Down sindromom, živim i radim za servisiranje njegovih potreba. Nije problem u nezaposlenosti već u tome da smo radno aktivne. Da nemam podršku mame, ne bih imala nikoga ko bi čuvao Marka kada sam na poslu. Svi se boje kako da se postave i kako da se brinu o djetetu sa Down sindromom, jedino ga mojoj mami mogu povjeriti. Ne možete aktivno raditi ako niste sigurni da vam je dijete dobro”, govori ona, dodajući da je zlatno pravilo da budete dobar i savjestan radnik, ali da je jako teško naći nekoga ko će se brinuti o djeci, posebno kada su punoljetna.

[post_ender]

 

Napiši komentar