fbpx

Nezavisni novinar Dalibor Tanić pisao je 2014. godine o svom prvom susretu s korupcijom u zdravstvu. Radeći na priči o bivšem direktoru Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo Kenanu Crnkiću, protiv kojeg je tek nedavno podnijeta krivična prijava za pronevjeru sredstava, Tanić se susreo s nizom prepreka. „S obzirom na to da su ljekari porodične medicine direktno bili prozvani, tokom čitavog istraživanja sam bio u kontaktu s njima. Naravno, bilo im je u interesu da se prenosi njihova strana priče. S druge strane, više od dva mjeseca sam pokušavao doći do direktora Crnkića, ali nikada nije odgovarao na moje mailove i pozive.“

Razgovarajući s tadašnjim predsjednikom Ljekarske komore Kantona Sarajevo Fahrudinom Kulenovićem, Tanić je uputio i nekoliko direktnih pitanja o postojanju korupcije u zdravstvu. „Nisam dobio precizan odgovor, ali mi je rečeno, parafraziram, ‘i ako postoji korupcija u zdravstvu, ne treba je tražiti na najnižoj razini’.“

Korupcija u zdravstvu je izrazito zahtjevna tema za bilo kojeg novinara ili novinarku u BiH, prije svega, zbog same svoje problematike. U pitanju je potpuna antiteza ljekarskoj brizi, čija je primarna svrha fokusirati se na pojedinca ‒ samog pacijenta ili pacijenticu. Ta svrha postaje nemoguća kada nadležni, vođeni pohlepom, kroz razne vrste malverzacija odvraćaju ključne resurse od pacijenata, kojima su prijeko potrebni.

Foto baza

Loš nivo zdravstvene njege, pad kvaliteta zdravstvenih usluga i pogoršani rezultati liječenja na ustanovama unutar sistema javnog zdravstva najčešći su pokazatelji da korupcija postoji u tom zdravstvenom sistemu. Korupcija u zdravstvu je međunarodni problem i, praktično, ne postoji zdravstveni sistem koji je od nje izliječen. Međutim, postoji korumpirano, a postoji i katastrofalno korumpirano zdravstvo: prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, zdravstvo u Bosni i Hercegovini se nalazi na 89. mjestu od 134 rangirane zemlje. Razloge za to treba tražiti u činjenici da, suprotno onome što je dr. Kulenović izjavio Daliboru Taniću, korupcija u bh. zdravstvu prožima praktično čitav sistem, od vrha do dna.

Korupcija pri zapošljavanju i nezakonitosti u javnim nabavkama

„Naš Centar za pružanje pomoći građanima u borbi protiv korupcije, koji prima prijave građana i djeluje na osnovu prijava građana prema nadležnim institucijama, svakodnevno se suočava s prijavama koje su vezane za zdravstvo“, kaže Ivana Korajlić iz nevladine organizacije Transparency International BiH. „Prijave građana se najviše odnose na proces zapošljavanja u zdravstvenim ustanovama, jer je to nešto što građani imaju najviše hrabrosti da prijave. S druge strane, istraživanja pokazuju da je medicinsko osoblje sektor kojem građani najčešće daju mito.“ To nisu svi problemi korupcije u zdravstvu, kaže Korajlić: „Ovi oblici su samo vrh ledenog brijega; to je ono s čim se građani direktno suočavaju. Imamo i druge oblike korupcije koji mnogo više štete zdravstvu i finansijski i u smislu onoga što pacijenti na kraju dobijaju kao zdravstvenu uslugu ‒ prije svega, raspolaganje javnim sredstvima u sektoru zdravstva kroz javne nabavke i generalni utrošak javnih sredstava.“

Iz navedenog, ali i činjenice da u BiH ne postoji strategija za reformu zdravstva na državnom nivou, te se o zdravstvu odlučuje na 13 nivoa vlasti, od entitetskih do kantonalnih, gdje svaki od njih ima svoje zakone i fondove, očito je da se u BiH borba protiv korupcije u ovom segmentu društva vodi na ogromnom broju frontova. Novinari ovakvoj temi moraju pristupati, prije svega, pažljivo, kaže Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva, čiji novinari na temama korupcije u zdravstvu rade već godinama: „CIN istražuje pojavu korupcije u zdravstvu duži period, a intenzivnije u posljednje dvije godine. Objavili smo mnogo priča o ovoj temi, a u naredna tri mjeseca objavit ćemo još njih koje govore o zloupotrebi novca namijenjenog za zdravstvene usluge građana, odnosno, zloupotrebi direktora zavoda zdravstvenog osiguranja i bivših i sadašnjih funkcionera iz vlasti.“ O samim slučajevima Abdagić ne želi govoriti dok se priče u potpunosti ne istraže: „Razlog tome je što CIN prije objavljivanja priča provjeri sve detalje u tom istraživanju. Priča prolazi detaljnu provjeru činjenica kako u javnost ne bi izašla ni jedna neistina. Sve informacije koje CIN objavi moraju biti višestruko provjerene, dokazane i jasne. To je razlog zbog kojeg ne govorimo unaprijed o svojim istraživanjima, zasnovanim na dokumentima i velikom broju svjedočenja.“ O kakvim se kapitalnim slučajevima radi, Abdagić je ilustrovao kroz dva primjera: slučaja korupcije pri zapošljavanjui slučaja namještenih javnih nabavki.

„Prije godinu smo objavili priču o tome kako je direktor jednog doma zdravlja zaposlio oko 600 ljudi mimo procedura, i to za samo četiri godine. Zapošljavao je svoje poznanike i rodbinu svojih kolega, dok smo istraživanjem dokazali da osobe koje su više puta aplicirale na konkurse za posao u toj zdravstvenoj ustanovi nikako nisu mogle dobiti posao. Naše istraživanje je pokazalo da je zbog neplanskog i prekomjernog zapošljavanja nedostajalo novca za plaće novih uposlenika, pa je novac za ovu namjenu korišten iz sredstava predviđenih za medicinski materijal. Naravno, na kraju građani ispaštaju zbog nezakonitog zapošljavanja. Prošle godine smo objavili istraživanje o nabavci lijekova u jednom kantonu, gdje je privatna firma preko namještenih javnih nabavki za deset godina nezakonito ostvarivala profit od 80 miliona KM, a to su joj omogućili direktori Zavoda zdravstvenog osiguranja.“

I u redakciji Žurnala imaju slična iskustva. Ljiljana Kovačević, novinarka ovog portala koja se godinama bavi korupcijom u zdravstvu, također kaže da su korupcija pri zapošljavanju i nezakonitosti u javnim nabavkama ključni problemi našeg zdravstva: „Najveće zloupotrebe u zdravstvu su svakako nezakonitosti u javnim nabavkama, pri čemu je zdravstvo u Republici Srpskoj oštećeno za milionske iznose.

Glavni akteri u tom procesu godinama su ministri zdravlja, koji u sprezi s direktorima zdravstvenih ustanova, izbjegavajući transparentan proces javnih nabavki, sklapaju dogovore s povlaštenim firmama (izvođačima radova ili dobavljačima medicinske opreme), čime direktno nanose štetu budžetu, zdravstvenim ustanovama i, na kraju, svim građanima. Sve to za posljedicu ima nizak kvalitet zdravstvene zaštite i nekvalitetne zdravstvene usluge. Na drugom mjestu je korupcija pri zapošljavanju, odnosno, nepotizam pri zapošljavanju. Javna je tajna da se u nekoj zdravstvenoj ustanovi može zaposliti ne na osnovu kvaliteta i ocjena koje ima neki kandidat, već na osnovu toga da li ima vezu da dobije taj posao. Radi se obično o partijskim, porodičnim i kumovskim vezama.“

Spremnost medicinara da govore o korupciji

Ipak, najčešća tema koja interesuje građane je mito koje ljekari često traže za svoje usluge. Kovačević ističe da je u ovim slučajevima percepcija samih građana bitan problem: „Činjenica je da postoje i ljekari koji primaju mito, ali to je u lancu korupcije u zdravstvu najmanje poguban oblik korupcije, pri čemu je važna činjenica da i građani apriori pristaju na takav vid korupcije, doživljavajući ga ne kao korupciju već kao određen oblik zahvalnosti prema ljekarima – što je potpuno pogrešno.“

Tanić tvrdi da je novinarima najteže doći do konkretnih informacija u ovim slučajevima, iako je generalno zadovoljan saradnjom s doktorima kada su u pitanju krupnije teme o sistematskim problemima u zdravstvu: „Rijetko ko ili niko se neće usuditi da govori o ‘kolegi koji je od pacijentice tražio 300 eura za pregled’. Prvo zbog neke kolegijalnosti, a drugo zbog toga što će vjerovatno i sam biti u prilici da uradi isto. Ono što znamo o ovakvim slučajevima znamo od pacijenata i priča koje se prenose i koje su postale dio folklora. Ovaj mit je toliko jak da se ljudi, kada trebaju ići na neki specijalistički pregled, ne raspituju o tome koliko je neki ljekar stručan, već ‘da li traži da mu se stavi u džep?’“

U CIN-u su, s druge strane, poprilično pozitivni po pitanju otvorenosti medicinskih radnika da s novinarima podijele informacije o korupciji u svojim redovima. Abdagić kaže da, svejedno, postoji određena doza rezervisanosti kada je u pitanju imenovanje izvora same informacije: „Što se tiče ljekara i njihove spremnosti da svjedoče o korupciji u svom okruženju, ona je zadovoljavajuća, međutim, često oni ne žele govoriti javno o ovom problemu i ne žele da se njihovo ime objavljuje.“

Iako su primjeri ljekara koji su spremni javno govoriti o problemima s kojima se susreću na prvi pogled sve češći, ni oni koji su se odvažili istupiti ne misle da su njihovi slučajevi indikativni u kontekstu spremnosti ostalih kolega da učine isto. Dr. Dragan Stevanović, šef Odjeljenja za internu medicinu Opšte bolnice u Sarajevu, svjestan je da su njegove kolege često rezervisane kada je u pitanju razgovor s novinarima: „Medicinski radnici su uplašeni. Jednostavno, boje se za svoj status i posao. Danas ćete teško naći deset sagovornika iz medicinske struke spremnih da govore o ovoj temi.“ Sam dr. Stevanović je, s druge strane, više puta javno istupao i jedan je od najzaslužnijih što se, zbog pritiska javnosti, spriječilo pripajanje Opšte bolnice Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu i zatvaranje jedne od najvažnijih bolnica u Kantonu Sarajevo. Također se godinama bori protiv preuzimanja i sistematskog uništavanja Ljekarske komore Kantona Sarajevo. Kao osnovni razlog opšte raširenosti korupcije u zdravstvu u BiH, dr. Stevanović smatra da je odgovoran sam sistem, te da se rješenje mora tražiti unutar njega: „Čitav sistem izaziva poltronstvo i korupciju od vrha do dna. Temeljni problem je što već dvadeset godina nemamo kontinuiran sistem koji ne ovisi o strankama i moćnicima. Sistem koji smo imali nismo revalorizirali u proteklim godinama, i onda puštamo ljude da se ponašaju kao bogovi.“

Rješavanje problema u zdravstvu putem medija

Moćnici, bogovi ili despoti − poenta je ista: njegov kolega dr. Kemal Dizdarević, specijalista neurohirurgije, koji se na samom početku 2017. godine našao u žiži javnosti zbog otkaza na KCUS-u i javnih kritika pojedinih, kako kaže, upravi i režimu sklonih medija na račun njegove profesionalnosti, također smatra da medicinski radnici žive u strahu, prije svega od političkih elita i njihovih namještenika i njihove samovolje. „Očigledno su doktori vrlo malo spremni da govore o korupciji. S obzirom na to da su oni o kojima bi pričali i koji su nosioci rušilačkih tendencija, a koji su ujedno i despoti u zdravstvu, bukvalno, spremni da egzistencijalno ugroze kritički nastrojene samomisleće zdravstvene radnike, uposlenicima u zdravstvu vjerovatno ne pada na pamet da se oglašavaju. Izgleda da se strašna bujica samoljublja i agresije sručila na aktere unutar zdravstvenog sistema od strane neodgovornih pojedinaca koji su instalirani političko-porodičnom silom. Korumpirate uposlenike kada ih primarno zastrašujete statusnim i egzistencijalnim prijetnjama, a zatim usmjeravate njihovu produciranu negativnu energiju ka vašom voljom izabranom vanjskom neprijatelju, koji im je onda, navodno, kriv za lošu situaciju.“

Iako niti Odjel za odnose s javnošću niti Kabinet generalne direktorice KCUS-a nisu bili dostupni za komentar, potvrda tvrdnji dr. Dizdarevića može se pronaći u primjeru dr. Dragana Đokanovića. Dr. Đokanović je dao otkaz u KCUS-u 1. januara 2017. godine iz potpuno profesionalnih razloga: „Neonatološko odjeljenje sarajevskog Porodilišta definitivno je ugašeno posljednjih dana prethodne godine novim mjerama, odnosno, novom sistematizacijom radnih mjesta, koje su donijeli UO i generalna direktorica Kliničkog centra Sebija Izetbegović.“ Do problema je došlo kada je preostalim doktorima s ovog odjela, njima troma, ponuđeno da dobiju premještaj na Neonatološko odjeljenje Pedijatrijske klinike. „Ono što ja nisam želio da prihvatim jeste mogući problem u budućnosti. Vodeći evidenciju, mi smo tačno znali u kojim mjesecima se dešavaju naleti MRSA-e u Porodilištu; pa bez obzira na to što preduzmemo sve mjere i svi brisevi budu uredu, opet se desi MRSA. Sada više nema dovoljno doktora, neće biti svakodnevnog nadzora nad pacijentima, nad drugim medicinskim radnicima ni zdravstvenim prostorijama. To dovodi do stvaranja pretpostavki za ozbiljne probleme, za epidemije. Znajući da se to može desiti, nisam bio spreman na sebe preuzeti takav rizik.“

Međutim, jedan dio medija senzacionalistički je pristupio temi, pronalazeći razloge za otkaz dr. Đokanovića u njegovoj političkoj prošlosti, ističući pritom, između ostalog, i dekontekstualiziranu fotografiju s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, a u svrhu podrivanja njegovog profesionalnog autoriteta na osnovu etnonacionalnih kriterija, bez obzira na to što na KCUS-u radi proteklih 12 godina. „Nisam očekivao, kada razgovaramo isključivo o medicini, da pričamo i o politici. Daleko od toga da bježim od te priče. Jedno vrijeme sam bio aktivni političar, ali zbog tog prethodnog bavljenja politikom vi ostajete u politici. To jeste jedna latentna pozicija. Ali moji politički stavovi su vrlo jasni i otvoreni. Međutim, čista je situacija. Stručna. Ne želim da ostanem na Odjeljenju na kojem se može desiti epidemija. Ne želim da budem saučesnik jednom pogrešnom projektu koji može da rezultuje desetinom umrlih beba. Ja poslije toga ne bih mogao da živim. U nedostatku argumenata na moju priču, krenulo se politički, a sve o mojoj političkoj prošlosti su našli na mom web-sajtu.“

Dr. Dizdarević se suočava sa sličnim problemom, iako smatra da mediji većinom rade pošten posao pri izvještavanju: „Većina medija korektno i profesionalno prezentuje problem. Ipak, pojedini portali − ne dopuštajući mi da se oglasim i ne pitajući me za moj komentar i mišljenje − uporno iznose laži, poluistine izvađene iz konteksta i subjektivizirane interpretacije podobnih i poltrona.“ Na pitanje na koji način smatra da bi mediji trebali pristupiti ovoj tematici, dr. Dizdarević je jasan: „Mediji trebaju pokušati biti neovisni. Pri tome, također biti kritični i analitični prema stalnoj tendenciji autocenzuriranja, koja je često jedan od oblika prikrivene eksterne kontrole.“

Profesionalan pristup osjetljivim temama

S njim se slažu i sagovornici iz novinarske profesije. Abdagić kaže da mediji, prije svega, trebaju poštovati sva pravila struke pri pisanju o, kako tvrdi, najvažnijoj sferi svakog čovjeka u našoj zemlji: „Ovo ističem zbog toga što se s polovičnim informacijama ne može ništa promijeniti i one samo štete.“ I Dalibor Tanić dijeli mišljenje: „Sve mora biti s čvrstim dokazima i iz više izvora, tako da krajnji proizvod po definiciji mora biti relevantan.“ Korajlić smatra da je uloga medija ključna, te da mediji mogu uraditi više nego sami građani, kao i da su mediji u konačnici u mogućnosti da promijene ne samo trenutno stanje po pitanju korupcije u zdravstvu već da dovedu do političkih promjena, jer je evidentno da stranke koje su posljednjih dvadeset godina na vlasti ne rade u interesu građana. „Svaki pritisak počinje od medija. Građani onda kroz aktivizam i druge djelatnosti mogu izvršiti pritisak da se određene pojave procesuiraju, i mislim da tu mediji imaju ključnu ulogu. Naravno, ne kroz špekulacije već tamo gdje postoje dokazi i osnovane sumnje, da bi građani znali koga će smatrati odgovornim i, na kraju, za koga će glasati.“

Iako je 2017. godina počela s nekoliko slučajeva kada su doktori nakon otkaza u javnim zdravstvenim ustanovama podijelili pojedinačna iskustva s korupcijom, bilo birokratskom ili u samoj ljekarskoj praksi, čini se da je ovo samo početak godine u kojoj će sva problematika s kojom se suočava zdravstvo u BiH izaći na površinu. Kada se svemu navedenom doda i inertnost vlasti koja graniči sa zlovoljom, te reforma najavljena Agendom, koja se izričito interesuje samo za promjenu načina finansiranja i plaćanja zdravstvenih usluga na nivou građana, i novinari i sami medicinski radnici imat će obavezu da svakodnevno  –  ali ne senzacionalistički, već konkretno – ukazuju na sistemski problem. Krajnji rezultat takvog rada mora biti kontinuiran sistem koji neće ovisiti o strankama i njihovim moćnicima već u kojem će institucije iz zdravstvenog sistema početi raditi na zakonit i transparentan način.

U obje struke takvi već postoje.

Analiziraj.ba

Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”

Napiši komentar