Spomenka Mekić iz Banjaluke radila je u Zaštitnom fondu Republike Srpske gotovo deset godina, odnosno do kraja prošle godine kada joj je, dok je bila na bolovanju, uručen otkaz ugovora o radu.

Formalno je otpuštena zbog „ometanja drugih radnika“ Zaštitnog fonda da izvršavaju svoje radne obaveze. Mekićeva je, međutim, dobila otkaz jer je skupila hrabrost da prijavi nezakonite radnje koje su se događale u toj instituciji.

Mekićeva kaže da su njeni problemi počeli prije četiri godine kada je otkrila da tadašnja direktorica Zaštitnog fonda i supruga bivšeg ministra finansija Republike Srpske Ljubica Vilendečić falsifikuje sudske takse i to prijavila policiji.

Ona kaže da je prijavu podnijela i za falsifikovanje taksi i za mobing, jer je upozorila direktoricu čim je saznala za te nezakonitosti i potom bila izložena konstantnom pritisku. Smanjena joj je plata i oduzet posao koji je radila.

O tome što sam otkrila upoznala sam Upravni odbor koji je naložio kontrolu i potvrdio moje navode. Tada kreću moji problemi sa direktoricom. Oduzela mi je poslove, smanjila platu, pisala razne opomene, vrijeđala, pokušala da izbaci moje radno mjesto iz sistematizacije… Nakon toga sam podnijela prijavu, ali je dio koji se odnosi na mobing odbačen, a direktorica je 2014. godine osuđena uslovno na tri mjeseca, jer je oštetila budžet RS za oko 15.000 KM. No, ona je na tome još i profitirala oko 7.000 KM. Fond joj je isplatio otpremninu od 22.000 KM“, otkriva Mekićeva za CAPITAL u svojoj prvoj ispovjesti za neki mediji.

S obzirom na to da je Vilendečićeva 2012. godine suspendovana, jer je protiv nje podignuta optužnica, na mjestu direktora kratko je bio Vladimir Maglov, koji joj je odmah po dolasku smanjio platu, a nakon njega na čelo Fonda krajem 2012. godine dolazi sadašnji direktor Grujo Komljenović.

Do otvorenog sukoba sa njim dolazi nakon godinu dana kada je u Fond, bez konkursa, primljena nova radnica koja je odmah nakon dobijanja ugovora o radu dobila i rješenje za godišnji odmor, na šta je Mekićeva skrenula pažnju direktoru.

Uvrede, mobing, smanjenje plate…

„Tada su uslijedili i moji problemi sa njim, a nakon toga je i sve moje poslove prebacio toj radnici, a meni ostavio samo poštu i protokol. Od tada sam bila izložena konstantnim pritiscima, u smislu nezakonitog smanjenja plate, bezrazložnog kažnjavanja, pokušaja izbacivanja mog radnog mjesta iz sistematizacije, vrijeđanja…“, tvrdi Mekićeva koja je sve ovo navela i u prijavi koju je podnijela protiv Komljenovića.

Sve je kulminiralo prošle godine kada je, prema tvrdnjama Mekićeve, u Fond bez konkursa primljen novi radnik Igor Vujasinović. Nakon verbalnog sukoba sa njim polovinom novembra 2016. godine dobila je otkaz.

O sukobu sa Vujasinovićem pisali su i izjavu, a nakon što je uvidjela da je, u vrijeme dok je bila na bolovanju, ta izjava falsifikovana, odnosno da su u nju dopisani navodi, za koje Mekićeva tvrdi da su lažni, to je prijavila policiji.

Međutim, tužilaštvo nije pokrenulo istragu, ali je Mekićeva nakon toga poslala pritužbu na to i navela sve za šta tereti direktora, a po toj pritužbi tužilaštvo još nije reagovalo.

Pored toga, Mekićeva se žalila Agenciji za mirno rješavanje sporova, a s obzirom na to da Komljenović nije želio da sarađuje sa Agencijom, Mekićeva je 3. januara ove godine podnijela tužbu zbog nezakonitog otkaza i mobinga.

Ona ističe da je sada dovedena na rub opstanka s obzirom na to da ima stambeni kredit u švajcarskim francima, a da joj je rata u visini plate koju više nema. Kaže da je potpuno razočarana u državu koja ne preduzima ništa kako bi zaštitila ljude koji ukazuju na korupciju i nezakonitosti u radu, ali da bi i pored svega kroz šta je prošla i još uvijek prolazi, opet isto postupila. (Kompletna dokumentacija: Rješenje o otkazu, žalba, nalaz Inspektorata, ljekarski nalaz, tužba MUP-u…)

Nije mi jasno kakva je korist tom čovjeku da otpusti nekog zbog ovakve gluposti. Očigledno je da je ovdje zakazao kompletan sistem. Međutim, ni najmanje se ne kajem zbog svega što sam uradila i opet bih isto postupila, jer i dalje vjerujem da u pravosuđu ima poštenih ljudi“, tvrdi Spomenka.

Ona kaže da se ljudi ne odlučuju da prijave korupciju i druge nezakonitosti koje otkriju zbog toga što nisu zaštićeni.

Ljudi se plaše za svoju egzistenciju. Ja uvijek mogu nešto raditi kako bih preživjela, ali ne mogu vraćati ratu kredita koja je ogromna. Ipak, opet bih ukazala na nezakonitosti“, završava Mekićeva.

Zakon u javnoj raspravi

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je sredinom ovog mjeseca Nacrt zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju. Iako je rasprava izrodila različite stavove, nacrt je usvojen jednoglasno, a zatim je upućen u javnu raspravu koja će trajati 90 dana.

Ovo je tek drugo zakonsko rješenje koje bi trebalo da štiti zviždače u BiH. Od ranije postoji zakon na nivou BiH, ali on se odnosi samo na lica koja prijavljuju korupciju u javnom sektoru. O samoj primjeni dovoljno govore rezultati – dosada je zabilježeno samo 10 prijava, a samo dva lica dobila su status uzbunjivača. Zakon je na snazi od kraja 2013. godine.
Slučaj Spomenke Mekić, pak, mogao bi da dođe do sudskih procedura i prije nego što zakon u RS stupi na snagu.

Nakon što je ispričala svoju priču novinarima CAPITAL-a, otkrivajući kako su pravosudne institucije odbijale da se pozabave njenim slučajem, ipak je obaviještena da je njena prijava protiv direktora Komljenovića prihvaćena i to od strane Republičkog tužilaštva kom se žalila nakon što je dobila odbijenicu iz Okružnog tužilaštva Banjaluka.

Ako Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju RS u međuvremenu bude usvojen, Mekićeva bi tako mogla da bude prvi zviždač koga je novi zakon zaštitio. Biće jasno na koji način tek nakon što bude usvojena konačna verzija.

Da li će ovaj zakon promijeniti stanje u oblasti prijave korupcije znaćemo tek nakon što i ako zakon uopšte bude usvojen, jer radi se o osjetljivoj oblasti koja zahtijeva specifična rješenja i naročit kvalitet pravne zaštite. Naš zakonodavac se odlučio na sudski model zaštite kao vid eksterne zaštite prijavilaca korupcije i to rješenje u regionu je već prisutno u Srbiji, a postoje oprečna mišljenja o dometima u pogledu primjene. TI BiH je insistirao u konsultacijskom procesu kroz izradu prednacrta da se prošire pojedini osnovni pojmovi, npr. da se spusti prag izvjesnosti u odnosu na navode iz prijave korupcije, tj. da se ne zahtjeva od prijavioca da prijava mora imati kvalitet osnovane sumnje, kao i da se Zakon uskladi sa Zakonom o parničnom postupku kako bi se omogućila njegova nesmetana primjena“, kaže za CAPITAL Uglješa Vuković iz Transparency Internationala BiH.

I Pravobranilac RS žrtva državnog mobinga?!

Posljednji slučaj u Republici Srpskoj koji se može podvesti pod kategoriju “zviždanja” jeste onaj donedavne šefice Pravobranilaštva Republike Srpske Danijele Novaković koja je sedmicama ukazivala na moguće nezakonite radnje u koje je umiješan njen zamjenik Mirko Stojčinović.

U pitanju je slučaj gradskog građevinskog zemljišta u Banjaluci koje je, kako su ranije u više navrata objavili mediji, Budimir Stanković prodao firmi “Bingo”, a sve je ozakonio Stojčinović. Zbog obavještavanja institucija i javnosti o tome, Novakovićeva je trpila žestoke pritiske i prijetnje, da bi čak na kraju bila prisiljena da podnese neopozivu ostavku. Prema posljednjim informacijama, njeno zdravstveno stanje se žestoko pogoršalo pa je početkom ove sedmice hitno hospitalizovana.

Dominacija straha

Prijaviti korupciju u Republici Srpskoj proteklih godina nije bio nimalo zahvalan poduhvat. Tek sporadični slučajevi nisu dobili sudski epilog, a ni odgovarajuću medijsku podršku.

Stanje se dodatno pogoršalo nakon što je najpoznatiji banjalučki zviždač Milan Vukelić svirepo ubijen u novembru 2007. godine. On je mjesecima konstantno ukazivao na korupciju i kriminal u Zavodu za izgradnju Banjaluka, ali zbog njegovih navoda niko nije procesuiran, niti su ubice ikada otkrivene.

Svojim (ne)radom vlast u RS poslala je ozbiljnu poruku svima koji se usude da prijave nepravilnosti. Usvajanje pomenutog zakona moglo bi da bude korak u suprotnom smjeru.

Ministar pravde Republike Srpske Anton Kasipović tokom skupštinske rasprave poručivao je da postoji dobra namjera i odlučnost da se radi na borbi protiv korupcije.

Резултат слика за anton kasipovicOvdje postoji percepcija da je cijelo društvo korumpirano – učitelji, ministri, ljekari, popovi, hodže, fratri, svi. Kod nas je korupcija ozbiljan problem. Ovim zakonom predviđena su dva sistema zaštite – sistem interne zaštite od odgovornog lica koje rukovodi subjektom u vezi sa čijom djelatnošću je izvršena korupcija, te sistem eksterne zaštite kod suda. Zakonom je propisana mogućnost da sud u izuzetno opravdanim slučajevima izrekne mjere obezbjeđenja kojima se štite prava prijavioca korupcije da bi se spriječilo ugrožavanje egzistencije, otklonila opasnost od nastupanja nenadoknadive štete ili spriječio mobing“, ocijenio je Kasipović.

Uglješa Vuković, međutim, tvrdi da ćemo usvajanjem zakona u Srpskoj dobiti neujednačenu pravnu zaštitu na različitim nivoima vlasti, jer postoje značajne razlike između onoga što predviđa zaštita zviždača ili uzbunjivača u Republici Srpskoj u odnosu na ono što je predviđeno na državnom nivou.

U svim našim istraživanjima javnog mnjenja građani izražavaju nepovjerenje prema institucijama, od izvršne do sudske vlasti. Broj pouzdanih i ozbiljnih prijava korupcije vjerovatno će porasti onda kada institucije, u prvom redu pravosudne institucije, pošalju dovoljno jaku poruku da su kadre da se obračunaju sa velikim korupcionaškim aferama. Time bi se poslala poruka da niko nije nedodirljiv i da ipak postoji pravna država. Uzaludno je ohrabrivati ljude da prijave korupciju i računati na građansku hrabrost, kakvo god zakonsko rješenje usvojili, ako ne postoji povjerenje u organe gonjenja, ako je glavni tužilac pod suspenzijom i protiv njega se vodi disciplinski postupak ili ako se na optužnice u predmetima organizovanog kriminala čeka godinama“, dodaje Vuković.

Srbija napredovala… bar tako tvrdi Vučić

Резултат слика за Nemanja Nenadić srbijaBosna i Hercegovina, i zakonski i praktično, u oblasti zaštite zviždača nekoliko koraka zaostaje za Srbijom. Istina, ova zemlja je odgovarajući zakon usvojila tek prije nešto više od godinu dana, ali on je dao određene rezultate kojima se nedavno pohvalio čak i premijer Aleksandar Vučić.

No, kako je Vučić svakodnevno sklon hvalisanju, njegove riječi i nisu naročito relevantan parametar.

Nemanja Nenadić proteklih godina odigrao je jednu od važnijih uloga u oblasti zaštite zviždača u Srbiji. Za CAPITAL kaže da je jedini dobar efekat zakona za sada to da su neka lica dobila zaštitu nakon prijavljivanja nezakonite radnje.

Pružanje zaštite uzbunjivačima nije samo sebi svrha, već sredstvo da dođemo do većeg broja prijavljenih, istraženih i spriječenih nezakonitih i štetnih radnji. Zbog toga još uvek ne može biti govora o tome da Zakon ispunjava svrhu zbog koje je donesen. Da stvari budu gore, po svemu sudeći ne postoji sistemsko praćenje da li se rešavaju problemi na koje su ukazali uzbunjivači. Ministarstvo pravde se, suprotno najavama iz doba usvajanja zakona, time ne bavi“, tvrdi Nenadić.

Neozbiljan pristup u Srbiji

Prema podacima Ministarstva pravde Srbije, u prvih 15 mjeseci primjene zakona o zaštiti uzbunjivača u toj zemlji, u sudovima je formirano 157 predmeta po tužbama zviždača, od kojih je riješeno 89. Naglasili su važnost privremene mjere koja štiti zviždača tokom cijelog trajanja sudskog procesa koji može, pak, da potraje godinama.

Nemanja Nenadić, s druge strane, tvrdi da državni organi nisu dovoljno ozbiljno krenuli u primjenu ovog zakona.

To je vidljivo iz sadržaja internih akata o zaštiti uzbunjivača koji liče kao jaje jajetu, zbog činjenice da ne objavljuju dovoljno vidljivo pozive za uzbunjivanje niti vode statistike o tim predmetima. Najzad, veoma zabrinjava i to što razni predstavnici vlasti, u mnogobrojnim samohvalama zbog ovog akta i njegove primjene, ne povezuju željene efekte sa povećanjem broja prijavljenih slučajeva korupcije i rješavanje problema pred drugim organima”, napominje Nenadić.

Kako stvari stoje, novi zakon u Srbiji je drastično promijenio situaciju samo u jednom segmentu koji se tiče zaštite zviždača. Naime, o tome sve češće i otvorenije govore i pišu novinari.

Među razlozima za neprijavljivanje korupcije i dalje figuriraju isti razlozi kao i prije – strah od posljedica, odsustvo vjere da će se išta promijeniti, nepoznavanje kome prijaviti korupciju, itd“, dodaje Nenadić.

Zanimljivo je da je u izradi prvog modela zakona u Srbiji još 2013. godine učestvovao bivši zaštitnik građana, a sada predsjednički kandidat Saša Janković.

Hrvatska bez zakona

Iako je duže od tri i po godine članica Evropske unije, Hrvatska nema zakon koji štiti lica koja prijavljuju korupciju. U tamošnjem Transparency Internationalu tvrde da je nepostojanje tog zakona bila i tema prigovora Antikorupcionog izvještaja Evropske komisije s početka 2014. godine, ali da od tada nisu zabilježene promjene u toj sferi.

Interesantno je da oni koji prijave korupciju u Hrvatskoj imaju određenu zaštitu, ali po – Zakonu o radu. Međutim, njime nisu obuhvaćeni nezaposleni građani, pa tako oni nemaju nikakvu zaštitu.

Predsjednica TI Hrvatska Davorka Budimir za CAPITAL podsjeća da je Kolinda Grabar-Kitarović, odmah nakon izbora za predsjednicu, u svom kabinetu imenovala savjetnika (vidi okvir) koji je trebalo da se bavi pravima zviždača. Međutim, ta pozicija u kabinetu je nakon samo šest mjeseci ukinuta.Резултат слика за Davorka Budimir ti hrvatska

O tome koliko je teško svakom pojedincu koji ukaže na nepravilnosti pokazuju brojni pojedinačni slučajevi. Svako ko je prokazao koruptivne radnje postao je obilježen u svojoj okolini. Takvi pojedinci, zbog nedostatka političke volje da ih se zaštiti, postaju obilježeni dio hrvatskog društva. Izolirani, odbačeni i često s velikim zdravstvenim i nerješenim egzistencijalnim pitanjima“, kaže Budimirova.

U Hrvatskoj ne postoje zvanični podaci o broju osoba koje su dosad prijavile korupcije, kao i broju slučajeva koji su dobili sudski epilog. Istovremeno, mediji su objavili više slučajeva marginalizacije šikaniranja onih koji su prijavili nepravilnosti.

Zajednička ocjena svih sagovornika CAPITAL-a, a kojima se nezvanično pridružuju i pojedini predstavnici vlasti na svim nivoima u BiH, jeste da tek puko donošenje zakona neće u velikoj mjeri promijeniti stanje u oblasti prijavljivanja krivičnog djela korupcije od strane radnika u institucijama, ustanovama ili preduzećima koji imaju dovoljno hrabrosti da to urade. Kakva god zakonska rješenja bila – bez izgradnje povjerenja u sistem neće biti prevelike vajde.

Tek kada nakon prijave zviždača bude procesuirana i osuđena neka „krupna zvjerka“, stvari bi mogle da se pomjere sa mrtve tačke. Ovako, umjesto da budu nagrađeni, oni gube posao i, što je još gore, vlastito zdravlje. Možda bi upravo slučaj gospođe Mekić sa početka ove priče mogao da bude početak tog procesa. Mada, niko neće ostati iznenađen ako od toga ne bude ništa.

Capital.ba

Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

Napiši komentar