Samo na području Banjaluke svakog dana pet žena potraži pomoć. U Sigurnu kuću se smiještaju majke sa djecom, a nakon šest mjeseci moraju odlučiti žele li se vratiti mužu nasilniku ili započeti život ispočetka. Većina njih se odlučuje za drugu opciju, ali početi život od nule i sa malom djecom izuzetno je teško, posebno ako nemate nikakav izvor prihoda.

Fondacija “Udružene žene“, koja vodi Sigurnu kuću u Banjaluci i 2o godina radi sa žrtvama nasilja, odlučila je formirati Fond za ekonomsko osnaživanje žena žrtava. Vođene time da ekonomski nezavisna žena ne trpi nasilje, danas u 18 časova organizuju donatorsko veče u hotelu Bosna u Banjaluci. Nadaju se većem odazivu kompanija, a mogu prisustvovati svi građani. Ulaznice koštaju 20 KM, 30 KM, 50 KM i 100 KM. Da je svaka donacija bitna svjesne su i aktivistkinje širom BiH, koje su se odazvale i uplatile novac na žiro račun jer nisu u mogućnosti lično da prisustvuju.

“Fond će biti na raspolaganju ženama koje borave u Sigurnoj kući i imaju potrebu za sredstvima. Novac se ne može tek tako dati, pa ćemo od žena koje žele da dobiju novac tražiti da naprave mali biznis plan i da vidimo da li postoji tržište za te poslove”, govori predsjednica Upravnog odbora Fondacije Nada Golubović, te dodaje da su tu praksu već primjenjivali i da je dio žena na taj način obezbijedio sredstva za novi život.

“Obično su to bile žene koje znaju neke zanate pa su im bila potrebna inicijalna sredstva da pokrenu svoj posao, recimo da otvore frizerski salon. Bilo je žena kojima su trebale male farme koka nosilja, dijelili smo i krave, koze, ovce, razne stvari za žene u ruralnim područjima, što je  njima omogućavalo da obezbijede sebe i svoju djecu”, objašnjava nam ona.

Prijavljivanje nasilja i dalje tabu

Prema riječima naše sagovornice, percepcija o nasilju kao privatnoj stvari se mijenja, ali i dalje kao društvo vodimo borbu sa tabuima i različitim oblicima patrijarhalnih odnosa.

„Tabui su naročito prisutni u sredinama gdje su ljudi manje obrazovani, a žena na neki način u vlasništvu muža. Te žene gube svoj identitet kada se udaju i  strahuju da će izgubiti podršku svoje primarne porodice. Međutim, mi imamo predrasude i kod žena koje su visoko obrazovane, gdje su njihovi supruzi visokoobrazovani, a koje isto tako trpe nasilje. I one smatraju da će izgubiti dio svog ugleda ukoliko se sazna da su žrtve nasilja”, govori za eTrafiku Golubovićeva.

Kada su osnovale Fondaciju, ove žene nisu imale predstavu koliki je obim nasilja u društvu. U Republici Srpskoj trenutno djeluju tri SOS linije za pomoć, sa zajedničkim brojem 1264. Samo u Banjaluci se dnevno javi oko pet žena kojima je potrebna pomoć. Sigurna kuća u ovom gradu može primiti 25 osoba, a tokom cijele godine je popunjeno 80 odsto njenih kapaciteta. U kući su smještene majke sa djecom, najčešće ekonomski zavisne osobe koje su po izlasku iz kuće primorane da se vrate u nasilnu zajednicu. Trenutno je tu 13 žena sa djecom.

nada-golubovic-udruzene-zene
Nada Golubović

”Udružene žene” ne ubjeđuju svoje štićenice da se razvedu ili ostanu u braku, ali smatraju da im ekonomska stabilnost daje slobodu u odlučivanju. Prosječna žena koja je smještena u Sigurnu kuću ima završenu srednju školu, a nezaposleno ih je oko 80 odsto. Ipak, u Sigurnu kuću se ne smiještaju sve žene kojima je potrebna pomoć, već one koje odabere Centar za socijalni rad.

“U našem Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici postoji mogućnost da žena sama dođe u Sigurnu kuću, međutim bez rješenja Centra za socijalni rad, Ministarstvo zdravlja i socijalne politike lokalne zajednice ne plaća uslugu i mi prosto nemamo sredstava da zbrinjavamo te žene u Sigurnoj kući”, ističe Golubovićeva.

Modriča i Bijeljina takođe imaju svoje Sigurne kuće, ali nam sagovornica ukazuje da je u tim gradovima situacija komplikovana. Naime, Centar za socijalni rad u ovim gradovima jako malo žena šalje u Sigurne kuće, tako da prividno izgleda da nasilja nema. Na području Istočnog Sarajeva i Trebinja čak ne postoji mogućnost zbrinjavanja žena koje su žrtve nasilja, jer nema Sigurnih kuća.

“Obaveza  lokalne zajednice je da finansira dio sredstava. Sedamdeset odsto se finansira sa nivoa entiteta i 30 odsto sa nivoa lokalnih zajednica. Većina lokalnih zajednica u svom budžetu nema planiranih sredstava za to, a u Centrima za socijalni rad se ponašaju kao čuvari njihovih budžeta”, objašnjava Golubovićeva.

Više od pukog smještaja

Sigurna kuća nije samo smještaj za žene koje su žrtve nasilja, ona je za njih puno više od toga. Boravak traje do šest mjeseci, a tokom tog perioda sa ženama rade stručne osobe – psiholozi, sociolozi i obučene medicinske sestre. Prolaze psihološke tretmane koji ih osnažuju da nastave život bez nasilja, kao okupacione terapije na kojima uče različite vještine i isprobavaju različite stvari, poput slikanja na staklu. Nakon tih šest mjeseci sistem im jako malo pomaže.

“Što se tiče zakona, fondova i države, imamo jako malo pomoći za žene koje izlaze iz Sigurne kuće. Moram da kažem da imamo priličan broj odgovornih kompanija koje zapošljavaju takve žene, recimo ‘Bema’ vrlo često zapošljava žene koje su bile u Sigurnoj kući. U državnim institucijama nismo uspjeli da ih zaposlimo, ali privatnici zaista zapošljavaju i pružaju im mogućnost da nastave život bez nasilja”, govori nam Golubovićeva.

Za razliku od države, ”Udružene žene” uvijek rade izlazne strategije za svoje štićenice. Naprave im plan za period nakon Sigurne kuće, a na njima je da odluče hoće li će se vratiti u svoju primarnu porodicu ili nastaviti život same.

“Imali smo neke male projekte u kojima smo zahvaljujući donacijama mogli da ih obučimo o biznisu, marketingu i načinu na koji će svoju robu plasirati na tržište. One su radile svoje biznis i marketinške planove, i na osnovu  formiranih komisija smo im dodijelili sredstva za njihove ideje. Mi pratimo te žene i po dvije ili tri godine, one imaju grupe samopomoći gdje rade jedna sa drugom”, objašnjava naša sagovornica.

Dvojak pravni tretman

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, nasilje u RS se tretira dvojako – kao krivično djelo i kao prekršaj, dok se većina slučajeva procesuira kao prekršaj. Ukoliko se okarakteriše kao krivično djelo, kazna je jako često manja od propisane, čime se čin nasilja smatra manje opasnim od krađe auta.

“Zakon u Republici Srpskoj treba da bude usklađen sa Istanbulskom konvencijom, gdje se rodno zasnovano nasilje protiv žena i svi oblici tog nasilja tretiraju isključivo kao krivično djelo. Kod nas se tretiraju na oba načina, što u suštini nije dobro”, govori nam Golubovićeva.

Začaran krug nasilja

Prema svjetskim statistikama, 97 odsto žrtava nasilja čine žene, dok su preostala tri odsto muškarci. Međutim, djeca su 100 odsto žrtve jer se nasilje direktno prenosi na njih.

“Muškarci koji odrastaju uz model nasilnog oca često postaju nasilnici, a djevojčice postaju vrlo tolerantne na nasilje i kasnije su sklone da uđu u vezu sa nasilnikom, zato što je to nešto sa čim su odrastale”, govori naša sagovornica.

Nasilje u porodici predstavlja jedan začarani krug. Nasilnici se pretvaraju da su se promijenili, a žene  im se vraćaju vjerujući da će stvari biti drugačije. I sve se ponavlja. Prema svjetskim statistikama, 30 odsto žena se po izlasku iz Sigurne kuće vrati nasilniku.

Ovaj Fond bio bi od pomoći i ženama i njihovoj djeci, jer predstavlja mogućnost da ih izbavi iz tog pakla. Zato dođite na donatorsko veče, naše malo je nečiji život.

eTrafika.net – Anja Zulić

Napiši komentar