“Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je da jedna od tri žene u svijetu postane žrtva neke vrste nasilja. Što znači da sada u prostoriji gdje je nas 60 žena, 20 od vas će se susreti sa nekim oblikom nasilja. Nije bitan pol, rasa, religija ili status. Nasilje nad ženama događa se svuda i u svim sferama društva.”
Izjavila je to Rosanne Anholt, magistrica u oblasti međunarodnog javnog zdravlja, Univerzitet “Vrije” u Amsterdamu, koja je bila jedna od predavačica na jučerašnjem edukativnom događaju “Nasilje nad ženama i njihova prava” u Banjaluci. Organizatori su Komitet za međunarodnu razmjenu studenata medicine Republike Srspke (SaMSIC) i SCORP (radno tijelo za ljudska prava i mir), a Anholt je vodila panel “Nasilje nad ženama sa međunarodne perspektive”, tokom kojeg je prisutne upoznala sa nasiljem nad ženama u konfliktnim zonama, kao i sa stanjem u Indiji i Kini.
U ovim zemljama žene su izložene različitim oblicima nasilja, koji najčešće prolaze nekažnjeno. U Kini jedan od načina zlostavljanja je ženski feticid, odnosno namjerno ubijanje ženske novorođenčadi. U Indiji i danas postoji nasilje nad ženama zasnovano na časti (prisilni testovi nevinosti), napadi kiselinom, kao i žensko obrezivanje.
“U zemljama kao što su Kina i Indija situacija je i danas zastrašujuća. Procijenjeno je da na svakih sat vremena u Indiji smrtno strada jedna žena zbog miraza”, ističe Rosanne.
Doktorica Amela Lolić, pomoćnica ministra zdravlja i socijalne zaštite u Vladi Republike Srpske, predstavila je “Resursni paket za odgovor pružaoca zdravstvenih usluga u Republici Srpkoj na rodno zasnovano nasilje”, publikaciju nastalu u saradnji sa UNFPA. Tokom svog predavanja doktorica Lolić govorila je o nastanku publikacije, njenom sadržaju kao i do kakvih preporuka i zaključaka su došli.
“Postoji prilično dobar normativni okvir, ali ga zdravstveni radnici ne prepoznaju. Neophodno je da svi rukovodioci znanstvenih ustanova, zdravstveni radnici i saradnici poznaju taj okvir i postupaju u skladu sa njim”, bio je jedan od zaključaka prema Lolićevoj.
Jedan od glavnih problema kada govorimo o ovoj tematici, jeste neprijavljivanje nasilja. U našem društvu i dalje vlada zastarjelo mišljenje da je nasilje privatna stvar i da se ne treba miješati. Zdravstveni radnici ne smiju imati dilemu oko prijavljivanja sumnje na nasilje.
“Krivični zakon pripisuje obavezno prijavljivanje nasilja, što znači da su doktori dužni prijaviti sumnju na nasilje i to treba imati na umu, mada tu ima dosta nedoumica u moralnom pogledu kod zdravstvenih radnika jer se brinu da će na taj način izgubiti povjerenje od pacijenta. Ono što možemo učiniti jeste da kad počnemo razgovor sa nekim gdje mislimo da je moglo biti nasilja, onda mu trebamo reći da smo mi obavezni to da prijavimo, tako da osoba ima informaciju da mi to moramo uraditi”, govori Lolićeva.
Dijana Đurić, psihologinja iz Fondacije “Udružene Žene”, održala je predavanje na temu “Psihološki profil nasilnika i žrtava nasilja, primjeri iz prakse”. Kako kaže, nasilje je psihosocijalni problem, jer kod žrtava nasilja nije ugroženo samo njihovo fizičko zdravlje, nego i psihičko, te je neophodan uvezan sistem za pomoć žrtvama koji će sve aspekte uzeti u obzir.
“Postoje neke predispozicije da bi došlo do nasilja, ali niko se ne rađa kao nasilnik. Nasilnik se postaje tokom socijalizacije, učenjem po modelu ili odrastanjem u nekoj sredini koja podržava nasilje i to je nešto što omogućava da se nasilje kasnije trpi ili sprovodi u životu.”
Postoje različite vrste nasilja: fizičko (od šamara do premlaćivanja i smrti), zatim psihičko nasilje koje predstavlja konstantno potcjenjivanje i omalovažavanje, obezvrjeđivanje određene osobe, kao i ekonomsko, seksualno i pasivno zlostavljanje.
Pravnica iz Fondacije “Udružene Žene” Lana Jajčević saglasna je sa ostalim predavačicama da postoje dobri zakonski okviri i dosta dobre mogućnosti, ali da kao i u drugim stvarima kod nas, sve koči proces implementacije.
“Često se tumačenja zakona različito provode. Naravno, tu je i problem ekonomsko stanje države, odnosno teške situacije u kojoj funkcionišemo inače, tako da sistemska podrška i finansijska podrška za žene žrtve nasilja i smještene u sigurnoj kući izostaje. Dosta često mi imamo sve lijepo stavljeno na papiru, ali kad se dođe do implementacije i do konkretnih koraka, vrlo teško to ide. Mi imamo dosta dobar procenat žena koje se nisu vratile nasilniku, odnosno nakon pružene pomoći u Sigurnoj kući mi smo svojim aktivističkim sposobnostima i privatnim poznanstvima vrlo često bile prisiljene tražiti njima nekakav izlaz u sistemu javnog zapošljavanja i dosta često smo uspjevali, ali sistemske podrške nažalost nema, u tom smislu žene vrlo često i gube povjerenje u sistem”, ističe Jajčevićeva.
Nasilje u porodici se dvostruko kažnjava i kao krivično djelo i kao prekršaj. Praksa pokazuje da se nasilju pristupa češće kao prekrašaju, te su kazne jako male, najčešće novčane ili uslovne, što i dovodi do nepovjerenja žrtava u cjelokupan sistem.
Vanja Vučetić, studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta, na predavanje je došla jer je kao ženu zanima tema nasilja, ali i kao studenticu medicine, prvenstveno sa aspekta psihofizičkog stanja žrtve koje je bitno prepoznati u praksi.
“Po meni je najbolji oblik prevencije od nasilja nad ženama edukacija koju treba početi u mlađem životnom dobu, adolescenciji, te posvetiti jednaku pažnju edukaciji i žena i muškaraca. Takođe je bitno češće i transparentnije organizovanje predavanja na temu nasilja od strane stručnjaka iz više oblasti kao i upoznavanje javnosti sa problemom putem medija”, govori nam Vanja.
Važno je imati na umu da je nasilje široko rasprostanjeno, te da nasilnici često prolaze nekažnjeno. Ne postoji dovoljna socijalna podrška, inkluzivna i brižna zajednica što smanjuje mogućnost za intervenciju i doprinosi dodtanoj izolaciji žrtve.
Prema riječima Rosanne Anholt, glavni razlog za nasilje nad ženama u svijetu je i dalje vjerovanje da su žene manje vrijedne od muškaraca.
eTrafika.net – Anja Zulić
