Kao sto Venecijanci imaju svoje gondole, tako Banjalučani imaju vrbaske čamce, poznatije kao dajake. Ovi čamci jedinstveni su u svijetu.
S prvim zracima sunca pojavljuju se nasukani na obalama ili ploveći Vrbasom.
„Čamac je način života. To nije ni simbol, ni suvenir. On se živi“, objašnjava veliki zaljubljenik u dajak čamac, profesor Slobodan Rašić.
Za svakog Banjalučanina on predstavlja život, kao i čarobni smaragdno zeleni Vrbas na čijim obalama su odrastale i odrastaju mnoge generacije. Tu se nekad ašikovalo. Djevojke su begenisale mlade čamdžije koji su gracioznim pokretima manevrisali dajakom i vrbaskim čamcem. San svake od tih djevojaka bio je zaploviti u jednom takvom, kupajući se u zracima sunca s pogledom na magične obale Vrbasa i voljenog dajakaša.
„Kad smo kao klinci učili dajakati, prvo bi nam stariji dali nizvodno da osjetimo dajak. Poslije tihaći kod Gradskog mosta, pa od Abacije do oraha “od sebe, za sebe, gledaj špic, ne za dajakom”, to je sve bila obuka. “Poligon’ se polagao na tvorničkim , a ‘vožnja’ ovdje na Prvim Mlinovima. E kad sve prođeš, onda ponekad možeš dobiti čamac da provozaš kakvu curicu u špicu i da se poslije hvališ pred drugarima…“ s nostalgičnim osmijehom na licu priča strastveni dajakaš Jasmin Zemić.
Dajakaši i danas mame uzdahe Banjalučanki preplanulim tijelima istaknutih mišića. Ponositi, njihovom snagom, prkose snažnom Vrbasu ploveći uzvodno i vješto savladavajući bukove i virove po kojima je prepoznatljiv.
Nekada je dajak predstavljao statusni simbol jedne porodice, kao što danas predstavlja posjedovanje privatne firme i ‘bijesnog’ auta. Onaj ko ga je posjedovao bio je jako popularan. Nekad se ženilo, udavalo i trgovalo zahvaljujući dajaku.
Ali i danas neki mladi pojedinci žive u duhu onih vremena, kako priča mladi dajakaš i konstruktor Branko Đogo:
„Bolje gradom proći čamcem kroz vodu, nego ulicama dobrim autom.“
Njegovo mišljenje dijeli još jedan pripadnik mlade generacije, Vladimir Todorić, koji kaže da “ cure još uvijek idu za čamcem“.
U Banjaluci postoji samo jedan klub, “Dajak klub Banja Luka”, koji nastoji da sačuva tradiciju plovidbe banjalučke gondole staru vijekovima, kao i da je spasi od zaborava. Danas ih je ostalo svega pedesetak da prkose vremenu i zaboravu.
Prosječna dužina čamca je sedam metara, a gradi se najčešće od jelove građe. Oblika je vrbinog lista, jer duž obale Vrbasa veliki broj tužnih vrba raste i svojim savijenim, opuštenim granama nježno mazi obalu i površinu vode.
Isto tako i dno rijeke uslovilo je takav oblik čamca i način vožnje. Dajakaš ga pokreće snagom svojih mišića pomoću motke duge četiri metra – dajaka, na čijem vrhu je pričvršćen metalni šiljak – štica, kojom udarajući o kameno dno rijeke, te odgurujući se, pravi zvukove zvane šupovi. Kako kažu, upravljati vrbaskim dajak-čamcem nije naporno. Važno je dobro savladati tehniku.
Vrbas je plahovita i čudnovata rijeka. Treba ga poznavati i poštovati. Treba znati kako se sprijateljiti s njim, ovladati njime, i pridobiti ga na svoju stranu. Ali samo rijetkima to polazi za rukom.
„Onaj ko upravlja čamcem mora da bude izuzetno vješt, posebno na jakim vrbaskim brzacima, koje mogu da savladaju samo pravi majstori u borbi protiv bukova i oštrih vodenih struja“ priča veliki poznavalac dajak-čamaca, profesor Vojislav Alvir.
Svaki čamac je priča za sebe. Poseban pečat mu daje špic koji predstavlja lični potpis konstruktora po kome je prepoznatljiv.
Tako na Vrabsu možete naići na čamac čiji je špic u obliku zmajeve glave, prepoznatljiv za konstruktorsku porodicu Zamolo, zatim špic u obliku kuke poznatog banjalučkog konstruktora i dajakaša Huseina Ljubovića, ali, izmedju ostalog, i špic u obliku pačijeg kljuna koji su osmislili dvojica mladih samoukih konstruktora i dajakaša Vladimir Todorić i Branko Đogo.
Najpoznatiji konstruktori i dajakaši još prije Drugog svjetskog rata bili su Žarko Lande, Branko Milanović, a kasnije čuveni pozorišni scenograf Živorad – Žika Pećarić. Lande je čamce izrađivao i tesao u radionici čuvene Salajeve kuće u centru Banjaluke.
Nakon Drugog svjetskog rata, braća iz poznate banjalučke porodice Zamolo, Mario i Antonio – Tonči, pravili su elegantne i najljepše čamce, a kasnije su njihovi sinovi nastavili tradiciju. Braća Zamolo zaslužni su za današnji izgled čamca. Izbacili su katran iz upotrebe, pri čemu je smanjena težina samog čamca; uveli su korišćenje bezbojnog laka, špic je u obliku zmajeve glave, te je uvedeno i unutrašnje spajanje dasaka čime se dobilo na čvrstoći.
Višegodisnji prvaci u vožnji vrbaskog čamca su nepobjedivi Bilko Kačar, zatim Tonči Zamolo, Ibrahim Kršlak, Hakija Ljubović, pripadnici starije generacije. Noviju generacjiu izmedju ostalih čine Husein Ljubović, Haris Kršlak, Andrej Zamolo, Ajdin Isić, Branko Đogo , Vladimir Todorić…
Čamac je umjetničko djelo. Izrađivati ove čamce predstavlja prije svega umjetnost preciznosti, pa onda i svega ostalog. Umjetnička vizija majstora je svaki put različita, tako da svaki čamac krasi drugačiji špic. Upravo taj špic čini ga umjetničkim djelom. I kao što svaki umjetnik ima neke svoje tajne prilikom stvaranja umjetničkog djela, tako i svaki konstruktor ima svoju tajnu koju strogo i ljubomorno čuva. Ono što je zajedničko svim konstruktorima jeste ljubav prema Vrbasu, prema čamcu. Ali kada je riječ o obradi, sklapanju, upotrebi alata, savijanju dasaka, postojanosti materijala koji se koristi u izradi i njihovom međusobnom ponašanju, svaki konstruktor će vam se samo tajnovito nasmiješiti uskraćujući vam te informacije. Svaki od njih želi da njegov čamac bude izabran za najljepši i najbrži na takmičenju koje se u okviru manifestacije „Ljeto na Vrbasu“ održava u julu svake godine.
Prema pričama mnogih Banjalučana dajak im uvijek ostaje duboko urezan u sjećanje i budi drage uspomene. Tako i jedna nostalgična banjalučanka evocira uspomene “Sjećam se, bila sam skoro najmlađa, ali sam se uvijek voljela petljati oko starijih. Tako, ako me ko prenese do ostrva, tu sam voljela i ostati, gledati i uživati kad ko ustjera čamac uz Halil. Bilo je i izvrtanja čamca, ali ta borba sa Vrbasom, sve te uspomene na ostrvo i drage ljude iz mog djetinjstva su velike i veoma drage. Eh da mi je makar da samo malo progazam Vrbasom…“
Kako izgleda jedan prelazak brzaka na Vrbasu? Pogledajte!
eTrafika.net – Sanja Stakić
