fbpx

“Ko voli pse, ne bira kakvog će psa voljeti. Ko više voli sebe nego psa, mora pažljivo odabrati rijetkog i skupog psa, zbog koga će još više voljeti sebe”, rekao je davno veliki Duško Radović. U tih nekoliko riječi sadržana je čitava filozofija istinske ljubavi prema našim najodanijim prijateljima, i razjašnjen mit dijeljenja pasa na “čistokrvne” i “mješance”, pri čemu se rasni psi stavljaju na pijedestal. Ali, istina je sasvim prosta i potpuno drugačija…

Pas je pas – nebitno koje je boje, veličine, oblika, težine, da li sa mekom i čupavom ili kratkom i grubom dlakom, rasan ili “mješanac” – on će vas voljeti neizmjerno i odano, više od sebe. Vi ćete biti njegov gospodar, roditelj, najbolji drug, saveznik, vaspitač, vi ste zapravo njegov čitav Univerzum.

On će vas uvijek dočekati “nasmijan” na vratima, srećan do ludila što vas vidi ponovo – bilo to poslije nekoliko dana, par sati ili svega pet minuta; on će znati da vas razgali, oraspoloži, utješi i voli, voli do besvijesti, bez granica i razuma. Tako psi vole – toliko jako da oplemene svačiju dušu i spašavaju živote samim pogledom i dodirom.

Psi ne vide razlike u nama – oni će vas voljeti bili vi debeli, premršavi, zdepasti, preniski, previsoki, sa stomakom ili bez njega, veoma lijepi ili neupadljivi, sposobni ili ne, siromašni, prljavi – njima ništa od toga nije bitno. Oni će voljeti ono što je u vama, ono što ste izistinski, oni ne vole vaš fizički oblik i “ljušturu”, oni vole vašu dušu i srce i posljednja stvar koja ih interesuje je kako izgledate i da li ste možda neočešljani i neugledni.

Zašto onda mi ne volimo “ružne” pse? Kakva je to naša ljubav? Izgleda da čovjek može mnogo toga da nauči od psa. Prije svega – kako se voli. Bezuslovno, bezgranično, odano i sa zahvalnošću. Zahvalnošću za svaki dodir, pogled, riječ, zagrljaj, šetnju, zalogaj hrane. Ii kada bi ljudi tako znali da vole, ne bi se prelako rastajali.

“Ljudi danas pse gledaju kao statusni simbol, biraju ih po izgledu, i ne trude se da vide pravu suštinu psa. Generalno, u društvu je opšteprihvaćen pogrešan princip pri izboru psa. Tajna je zapravo u tome da pas izabere vas. Bilo na ulici ili u odgajivačnici treba da dozvolite da pas izabere vas, da vam on priđe, jer oni osjećaju našu energiju i bolje nego mi znaju mogu li da idu uz nas. Kada čovjek bira psa, tada često dolazi do problema – ne može da savlada psa, da ga dobro vaspita, bude mu autoritet, a do svega toga dolazi zbog razlike u energiji čovjeka i kučeta”, objašnjava srpski šaptač psima Dejan Miletić.

Ako volite i milujete samo rasne pse, sa prezirom gledajući lutalice, zapitajte se šta to o vama ustvari govori? Da li sebe uopšte možete nazvati ljubiteljem životinja? Zapravo, vi i ne znate ništa o mješancima, zar ne? A, oni nisu tako “loši” kao što mislite, upravo suprotno!

“Napušteni psi su lojalniji, zahvalniji, poslušniji, jer su oni upoznali teži život prije nas bez društva, i uvijek će vas doživljavati kao do ‘čopora’, tačnije porodice. Mješanci sa ulice često budu i talentovaniji, sposobniji i sa više vještina od rasnih pasa. To je tako jer priroda izvlači najbolje iz svake rase, pa su u mješancima pomiješane najbolji geni više vrsta. Oni imaju i čvršći imunitet, jaki su i zdravi, otporniji su na bolesti i povrede, brže se liječe, rijetko se vode kod veterinara”, ističe sagovornik.

Čuveni mit “ulični psi su agresivni i nepredvidivi” najčešći je izgovor ljudi kada obrazlažu zašto ne žele ljubimce sa ulica ili iz azila. Psi su prilagodljivi – malo brige, pažnje i nježnosti stvaraju čuda i “uče” ih da budu pitomi i savršeni za svaki dom.

“Ljudi su prepuni predrasuda, a sve zbog manjka edukacije i nedostatka ispravnih informacija. Ulični psi nisu agresivni ili nezgodne naravi, nema razlike u psihologiji pasa, nebitno da li su rasni ili ne. Uglavnom su mješanci koji su u balansu, naučili su da funkcionišu u društvu jer su stalno na ulici okruženi ljudima, oprezni su, umiju da prelaze ulicu… Ako su agresivni, to je isljučivo zbog niza negativnih iskustava, ali čak i te traume brigom i pažnjom mogu da se prevaziđu. Čak su poremećaji i problemi u ponašanju češći kod rasnih pasa, zbog pogrešnog tretmana vlasnika”, objašnjava Dejan Miletić, koji i sam ima 26 pasa, vjerovali ili ne!

Priroda zna najbolje

Srpski “Cezar Milan” naglasio je i da priroda uvijek zna najbolje, te da su psi “lutalice” često najotporniji psi koji su po “volji prirode”.

“Nerijetko na ulici srećemo slične mješance koji liče jedni na druge. U pitanju su zapravo ‘rase’ mješanaca, vrsta koju je priroda sačuvala, dala im blagoslov da prežive i opstanu. Takvi psi su najjači i najzdraviji psi”, akcentuje on.

Biti vlasnik četvoronožnog, milog bića je divno iskustvo, pa kakav god bio – rasan ili mješanac. Ali, zašto ne otvoriti svoj um i srce ka psima koji lutaju ulicama, tragajući za toplim domom, malo hrane i nekim ko će im pružiti dom i ljubav. Oni će umjeti da uzvrate, više nego što možete da zamislite. Zahvalnost i nagon da vas zaštite u njihovim srcima kucaće vječno.

“Za svakog od nas postoji jedan pas na ulici. Velika prednost uličnih pasa je izražena energija koju oni posjeduju. Ako želite da udomite jednog, sačekajte da neki mješanac izabere vas sam. Opredijelite se za onog koji vam sam priđe i traži vašu blizinu – on vam stavlja do znanja da je izabrao da vas slijedi kroz život i bude vam vječni saputnik”, zaključuje Dejan Miletić.

Iskustva vlasnika koji su udomili napuštene pse

“Moj pas je ‘ružan’, veliki, crn i nimalo simpatičan na prvi pogled, na ulici je provela tri godine, bila je i pomalo agresivna, s obzirom da su bacali petarde na nju i šutirali je nerijetko. Mjesecima mi je spavala ispred vrata, uprkos tome što su je komšije stalno istjerivale, i ja sam zavoljela njenu upornost i hrabrost, te mi nije bilo druge nego da joj zauvijek otvorim vrata svog doma. Nije lako, trebalo je izliječiti njene traume i nepovjerljivost, i otkloniti agresiju i sklonost da čeprka po đubretu kad god izađemo napolje, ali ne bih mijenjala moju ‘džukelicu’ ni za šta na svijetu. Toliko ljubavi, spontanosti i utjehe nikada ni od koga nisam dobila”, priča mlada Beograđanka sa Voždovca.

Jedna starija Beograđnka ima dva psa, oboje je pronašla na ulici. Prvo ih je samo hranila i vodila računa o njima dok su obitavali na ulici, ali vremenom se vezala toliko da je riješila da ih udomi. Kaže da ju je niko nikada nije tako volio.

“Živim sama, i oni su mi najbolje društvo. Ne mogu da zamislim život bez njih. Imaju svoju sobu, kuvam im hranu, šetam tri puta dnevno – što nije lako jer se veliki i umiju da me žestoko ‘vuku’ nekada, ali ništa mi nije teško za njih. Hranim još nekoliko pasa u naselju, ako ne mogu da im pružim dom, potrudiću se da bar ne budu gladni”, ispričala je ona.

Dnevno.rs – Stefana Pavlović

Napiši komentar