Reportaža iz zatvora u Istočnom Sarajevu i Banjaluci.
Press u posjeti jedinom zatvoru za nježniji pol u RS: I žene ubijaju, ali zločin ne ponavljaju!
“Tromo se vrijeme vuče, I ničeg novog nema, Danas sve ko juče, Sutra se isto sprema.”
Napisao je ovo na zidovima svoje tamnice Gavrilo Princip čekajući suđenje za atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Njegovi stihovi najbolje opisuju život svih onih koji se nađu iza rešetaka bez obzira na to koliko dugo su već tamo i zbog kojih krivičnih djela su pritvoreni ili osuđeni.
I dok se iza nas zatvara teška željezna kapija, koja dijeli KPZ „Kula” u Istočnom Sarajevu od vanjskog svijeta, ne možemo, a da ne razmišljamo o tim stihovima i životu onih koji ga provode iza rešetaka. Kada kročite iza kapije, prvo što primijetite jeste neopisivi mir, kao da je vrijeme o kojem je Gavrilo pisao stalo već na prvom vašem koraku.
Naizgled kao park
Uređena, pod konac podšišana trava, cvjetne aleje, uredne staze i pokoje drvo, u prvi mah daju osjećaj kao da šetate nekim parkom. Međutim, već nakon nekoliko koraka, uniformisani stražari, teške rešetke na prozorima okolnih zgrada i duga željezna ograda koja opasava KPZ, pokazuju da smo daleko od parkovske idile i da nas samo jedan korak dijeli od tragičnog svijeta onih koji su se našli unutar zatvorskih zidina.
Ono što ovaj zatvor, ipak, izdvaja od drugih u Srpskoj jeste činjenica da je to jedina ustanova takve vrste u kojoj kazne služe žene. Iako različite životne dobi, obrazovanja i zanimanja, unutar ovih zidina sve dijele istu sudbinu i isti san – dočekati odsluženje kazne i vratiti se na slobodu.
Većina ljudi o zatvorima i njegovim stanovnicima sliku stvara najvjerovatnije na osnovu američkih serija i filmova, međutim, život osuđenica u RS je daleko od filmovanih prikaza. Za razliku od osuđenica u mnogim svjetskim zatvorima, dosadašnja praksa je pokazala da zatvorenice u RS ne pokazuju tendenciju organizovanja “zatvorskog podzemlja”, pa samim tim nema ni nasilja, otpora čuvarima i zatvorskim radnicima, pokušaja bjekstva ili pobuna.
Branka Zubić, pomoćnica direktora za tretman osuđenih lica, slaže se da je život osuđenica u RS daleko od onoga što nam se predstavlja u filmovima. Ističe da u zatvoru „Kula” kaznu trenutno služi tek 11 žena od kojih najstarija ima 59, a najmlađa 21 godinu. Iza rešetaka su se našle zbog različitih krivičnih djela. Najviše njih, čak šest, kaznu služe zbog ubistva, dok su se ostale tu našle zbog pronevjera, prevara, krađa ili pak trgovine drogom. U ovom zatvoru odavno znaju da se osuđenice i za najteža krivična djela, po odsluženju zatvorske kazne, rijetko vraćaju u kriminal, pa tako kada ih jednom isprate na slobodu, uglavnom ih više tu ne dočekuju.
Dug je dan iza zidina i treba ga nekako prevaliti preko glave – boljka je koja muči sve zatvorske stanovnike.
Najlakše je, kaže Zubićeva, ako se nečim zanimaju, a toga u KPZ „Kula” ne manjka, jer se trude da iz svakog osuđenika izvuku maksimum i omoguće im da se dodatno edukuju u raznim oblastima.
– One koje žele mogu se upisati na kurseve stranih jezika, ili neke od brojnih sekcija, kao što su informatička, umjetničko-zanatska, jezičko-novinarska, dramsko-literarna, etnografsko-folklorna ili psihoedukativna – ističe Zubićeva, dok nam pokazuje ćelije i ostale prostorije u kojima borave osuđenice.
U zatvoru susrećemo tek njih pet, dok su ostale, kako nam pojašnjava Zubićeva, raspoređene na poslovima u kuhinji, vešeraju ili zatvorskom restoranu, u zavisnosti od njihovih želja i potreba.
Humanitarni rad
Navikle na sumornu svakodnevicu, osuđenice koje smo zatekli u zajedničkom dnevnom boravku u kojem, uglavnom, prekraćuju svoje slobodno vrijeme, nisu se mnogo obradovale nepoznatim licima, koja su ugledali na vratima. Neke su nas sramežljivo pozdravile i brzo okrenule glavu na drugu stranu, dok su druge, nakon što su čule da smo novinari, samo tiho progunđale: “Samo su nam još oni falili”.
Teško je bilo na tim licima pročitati njihove životne muke, a još teže naslutiti zašto su se našle iza rešetaka. Na prvi pogled izgledaju kao i svaki drugi prolaznik, kog sretnete na ulici, ali opet, ukoliko se zagledate u njihova blijeda lica i uhvatite njihove tužne poglede, uočite da su ipak opterećene rijetkom vrstom problema, uglavnom nepoznatih ljudima na slobodi. Da li je to zbog kajanja, patnje za porodicom i prijateljima, ili samo zbog žala zbog proćerdanog vremena iza rešetaka, nismo mogli otkriti, jer nijedna od osuđenica nije željela da razgovara s nama.
Samo jedna je pristala na razgovor, ali pod uslovom da je ne pitamo o krivičnom djelu za koje je osuđena, da je ne fotografišemo i da ne pominjemo njeno pravo ime i prezime.
Maja, kako smo je nazvali, u zatvor je dospjela zbog teškog ubistva i već je odslužila više od osam od ukupno 15 godina robije. Dane prekraćuje praveći narukvice, koje će biti poslate Domu za osobe sa posebnim potrebama. Šije i cegere i to su zanimanja koja se realizuju na osnovu projekta Savjeta Evrope, koji se odnedavno sprovodi i u zatvorima u Srpskoj.
Kaže da je u zatvoru završila kurs engleskog jezika i stekla diplomu Kembridža za završeni peti stepen. Osim održavanja cvijetnjaka i rada u stakleniku u kojem je sa ostalim osuđenicama sadila povrće za njihove potrebe, Maja vodi i zatvorsku biblioteku. Na ostale osuđenice nema primjedbi. Kaže, sve dijele istu sudbinu i među njima nema neprijateljstava. Naša sagovornica pojašnjava da su, pored svakodnevnih poslova i obaveza koje imaju u zatvoru, mnoge od njih uključene u različite sekcije, a bave se i humanitarnim radom.
Tako je ona nedavno odsjekla svoju dugu kosu, koju namjerava da pošalje udruženju „Nurdor” za akciju pod nazivom “Kilometar kose”. Riječ je, naime, o akciji koja se organizuje za prikupljanje kose od koje će biti napravljene perike za djecu oboljelu od karcinoma, leukemije i drugih teških bolesti.
Ko uđe u zatvor, ne rastaje se s vjerom, naprotiv, kako nam objašnjava Jelena Elez Simović, rukovodilac Odjeljenja za žene u KPZ „Kula”, osuđenice, ukoliko žele, u prilici su da razgovaraju sa sveštenicima ili imamima, budući da u sklopu zatvora postoje vjerske prostorije u kojima se obavlja služba za lica pravoslavne, katoličke ili islamske vjeroispovijesti.
Pored vjerskih prostorija, navodi Jelena Elez Simović, zatvor posjeduje i sobu namijenjenu trudnicama koje nakon poroda tu odgajaju svoje novorođenče do prve godine života. Do sada su u ovom zatvoru sa majkama boravile dvije muške bebe, koje su u međuvremenu napustile tu ustanovu, a u decembru ove godine očekuje se dolazak na svijet jedne djevojčice. Na “slobodu” će izaći kada napuni godinu dana, ali bez majke, koja će ostati da odsluži svoju zatvorsku kaznu.
Bebe iza rešetaka
Jelena Elez Simović objašnjava da su majke tih beba bile trudne kada su došle u zatvor da služe kaznu, ili su ostale u drugom stanju u toj ustanovi, jer su imale pravo na izlazak u grad. Porađale su se u obližnjem porodilištu, a potom su vraćane u zatvor s bebom.
– U rodnom listu djeteta nigdje se ne pominje da je rođeno u zatvoru, već u bolnici u kojoj se majka porodila. Majka i beba žive odvojeno od ostalih osuđenica, u posebnoj prostoriji, koja ima svoje kupatilo. I majka i beba se nalaze pod stalnim nadzorom ljekara. Za bebu su obezbijeđene pelene, hrana i sve što joj je potrebno. Kada navrše godinu dana, bebe odlaze kod porodice ili hranitelja. Procedura, uglavnom, zavisi od staratelja ili nadležnih centara za socijalni rad, a kako majke podnose taj rastanak, to samo one znaju – kaže Jelena Elez Simović.
Ona ističe da neke među njima imaju tu sreću da dug državi “isplate” baš u vrijeme kada beba treba da ode, pa tako zajedno odlaze kući.
Direktor KPZ „Kula” Broj osuđenica u blagom padu
Vukašin Crnjak, direktor KPZ „Kula”, ističe da je broj osuđenica u Republici Srpskoj u posljednje vrijeme u blagom padu u odnosu na ranije godine. Dodaje da u odnosu na broj muškaraca, žene, ipak, čine malobrojnu populaciju u zatvorskom sistemu ne samo u RS, već i svugdje u svijetu. Procjenjuje se da žene čine tek između tri i deset odsto osuđeničke populacije, u zavisnosti od države do države. Crnjak ističe da za razliku od muškaraca među ženama osuđenicama ima veoma mali broj povratnica u kriminal, pa kada se jednom nađu na slobodi, rijetko koja će ponovo dospjeti ponovo iza rešetaka.
– Osuđenice koje trenutno borave ovdje osuđene su na kazne u prosjeku od pet do 15 godina za različita krivična djela. Ono što ponekad zna predstavljati problem jeste činjenica da se, za razliku od muškaraca, neke žene po izlasku iz zatvora teže ponovo uklope u društvo ili neke čak i nemaju gdje da se vrate – kaže Crnjak.
Osuđenice za razliku od muškaraca, dodaje Crnjak, da li zbog stida ili nelagode, ne žele da koriste takozvane ljubavne sobe u kojima imaju pravo da vide svoje supružnike na nekoliko sati jednom u nekoliko mjeseci.
Žene u zatvorima zavole umjetnost
Vaspitač Branko Pjerić kaže da među osuđenicama ima onih koje su jako zainteresovane za umjetnost, iako se nikada ranije nisu susretale sa sličnim stvarima. Osim slika, koje su izradile osuđenice, zatvor je već prikupio i popriličnu kolekciju raznih ukrasnih predmeta kao što su to korpice, stolnjaci ili podmetači ispleteni od plastičnih kesa. Tu su i ukrasne kutijice napravljene od otpadnog materijala, makete i drugi radovi, koji se, između ostalog, mogu naći i na izložbama u matičnoj biblioteci u Istočnom Sarajevu. Pjerić ističe da neke osuđenice pletu priglavke, šalove ili kape koje kasnije daruju Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine iz Višegrada, a tu su i mnoge druge humanitarne akcije na koje se odazivaju.
Press sa osuđenicima iza zidina KPZ-a Banjaluka: Maštaju o djeci, voćnjacima, kamionima…
Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru, davno je rekao čuveni grčki filozof Platon, objašnjavajući suštinu o kojoj svakodnevno sanjaju stotine hiljada osuđenika.
Reporteri Pressa posjetili su zidine Kazneno-popravnog zavoda Banjaluka, u naselju Tunjice, gdje gotovo tri stotine ljudi iza rešetaka razmišlja o riječima s početka teksta.
Na obnovljenoj zatvorskoj prijavnici prošli smo detaljnu kontrolu i poslije uputstva o ponašanju sa “stanarima” krenuli u srce ovog krajiškog zatvora. Tokom ulaska u svijet lopova, razbojnika i ubica sa zatvorskih kula pratili su nas pogledi naoružanih stražara, koji svojim stavom, bez ijedne izgovorene riječi, upozoravaju na okruženje u kojem smo se našli. Ispod žicom opasanih zatvorskih bedema nailazimo i na prve osuđenike, koji rade u zatvorskoj pilani. Ni na koji način ne odaju utisak da su prestupnici, ali ne žele da govore i kroz smijeh dobacuju da im je dosta samih sebe. Usmjeravaju nas prema centralnom zatvorskom bloku, tvrdeći da su tamo oni koji žele da pričaju. Prolazeći još dvije kapije i nove kontrole, u prostoriji za posjete sastajemo se s prvim osuđenikom Draganom Crnogorcem (43), koji je pristao da javno priča o robiji koja ga je snašla.
Ne mogu dočekati slobodu
Crnogorac je u maju 2011. godine, nakon sporazuma o priznanju krivice, pred Sudom BiH osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, tokom jula 1995. godine u Srebrenici. Priča nam da ni u snu nije sanjao da će završiti iza rešetaka, ali da se nakon svega ne smatra zločincem i ubicom.
– Svemu sam se mogao nadati u životu, ali da ću biti na robiji nisam, ni u najgorem snu. U mom pocesu je bilo svega. Nudili su mi nagodbe, da ne ležim ni dana u zatvoru, a da optužim nevine ljude, na šta nisam pristao, i onda mi je ponuđen sporazum ili dalji proces, s mogućnošću dobijanja 30 godina robije – objašnjava Crnogorac.
Ovaj bivši pripadnik Specijalne brigade policije RS, koji je nakon odsluženja redovnog vojnog roka u bivšoj JNA prošao gotovo sva ratišta u BiH, rođen je u Kupresu, odakle je njegova porodica protjerana. Crnogorac se nakon ratnog vihora oženio, počeo da radi i napravio kuću u Mišinom Hanu, kod Banjaluke, gdje je sa suprugom stekao dvije kćerke.
– One mi daju snagu da prebrodim i ovo zlo. Već pet godina sam iza rešetaka i ne mogu dočekati dan kada ću biti slobodan čovjek – priča Crnogorac, stišćući prste na rukama.
Rezimirajući svoje zatvorske dane kaže da je gotovo svaki dan isti i da se sve radi po šablonu i ustaljenoj proceduri.
– U šest sati je buđenje, spremanje kreveta i lična higijena. Nakon toga slijedi prebrojavanje i stražarska smjena, a zatvorenici koji su zaposleni odlaze na svoja radna mjesta. Tu ne računam pekare i pomoćnike kuvara, koji na posao odlaze nešto ranije – priča Crnogorac.
U tom trenutku prilazi nam i drugi osuđenik, po nadimku Vitez Koja, koji je takođe pristao da priča o nesreći koja ga je snašla. Pruža ruku, objašnjava da se zove Ljubomir Kojić (20) i da je iz okoline Ribnika. Zbog razbojništva, osuđen je na godinu dana zatvora. Kroz dječački osmijeh hvali se da je pola kazne već odslužio i nastavlja da prepričava dobro uigrani scenario jednog zatvorskog dana.
– Doručak je od 8.30 do 9.30 sati. Nakon toga slijedi šetnja, a neki od zatvorenika vraćaju se na posao. Uslov za radne aktivnosti u zatvoru jeste da osuđenik ne pravi disciplinske prekršaje te da poštuje propisana pravila. U 14.30 časova je ručak i nakon njega smo uglavnom na slobodnim aktivnostima, poslije čega slijedi večera. U zavisnosti od godišnjeg doba, u prostoru između obroka, igramo fudbal, neki drugi sport ili idemo na različite sekcije, a naveče smo uglavnom uz televizor, šah ili stoni tenis – detaljno objašnjava Kojić.
Ništa nije vrijedno robije
Na pitanje da li ga je zatvorski život promijenio i hoće li nakon izlaska iza rešetaka biti drugačiji, odgovara da je to individualna stvar.
– Ne može zatvor uticati na čovjeka niti ga promijeniti. To je sve u glavi pojedinca, jer ako ja kažem da ne želim više da budem kriminalac, onda sam na dobrom putu, jer nijedna ustanova mene ne može izvesti na pravi put ako ja to neću – priča mladić koji je na pragu života završio na lošem kolosijeku.
Kojić, koji osuđeničke dane provodi pišući, kaže da još ne zna hoće li se nakon izlaska moći uklopiti u sredinu.
– Želim da budem vozač kamiona, ali sam svjestan da ću teško naći firmu koja će me primiti, jer sam osuđivan. Nakon svega što sam prošao mogu samo reći da se ne isplati robijati, a sve ostalo je stvar pojedinca – naglašava Kojić.
Do naše ekipe i dvojice osuđenika tada je stigao i Tode Radoš (52) iz Šipova, koji je osuđen na 12 godina zatvora zbog ubistva iz 1994. godine. Zanimljivo je da je ovaj zatvorenik, koji je na robiji punih osam godina, 1995. godine nestao iz zatvora, ali se nakon 12 godina bjekstva vratio da odsluži kaznu.
– Svašta sam preživio i svega se nagledao i mislim da mladim ljudima, koji pomisle na izvršenje nekog krivičnog djela, mogu dati savjet da ništa nije vrijedno robije. Bolje je zaraditi pošteno 20 maraka nego robijati zbog 200 – jasan je Radoš.
Na pitanje šta planira da radi po izlasku iz zatvora, ovaj iskusni osuđenik, gotovo u sekundi i kao iz topa, kaže da mu je želja da ima voćnjak u rodnom kraju i da uzgaja voće.
Sva trojica osuđenika s kojima smo razgovarali ističu da nemaju zamjerke na uslove i tretman u zatvoru, ali da nije jednostavno živjeti sa 70 ljudi na istom spratu i koristiti zajedničko kupatilo, o čemu mnogi budući prestupnici vjerovatno ne razmišljaju. Naši sagovornici ponavljaju da je u zatvoru svaki dan isti. Njihove kolege, zatvorenici koji nisu željeli pred objektiv našeg fotografa, kratko su poručili da robiju najkraće, a istovremeno i najjasnije, objašnjava naslov knjige proslavljenog glumca i bivšeg osuđenika za dvostruko ubistvo Žarka Lauševića – “Godina prođe, dan nikad”.
Mehaničarska i stolarska radionica
Osim zatvorskog dijela, gdje su smješteni osuđenici, u sklopu KPZ-a Banjaluka nalazi se pritvorska jedinica, te Vaspitno-popravni zavod za maloljetnike.
Prema riječima direktora KPZ-a, Radenka Vujasina, svim licima, bili oni zatvorenici ili u pritvoru, obezbijeđena je potpuno besplatna zdravstvena zaštita, ishrana, adekvatna higijena i sve ostalo propisano zakonima i standardima.
– Pored nekoliko sekcija, u krugu zavoda postoje mehaničarska i stolarska radionica u kojoj rade osuđena lica. Zakon kaže da zatvorenici nisu obavezni da rade i da sve zavisi od njihove lične odluke. Za svoj rad oni primaju određenu naknadu, ali cilj nije zarada nego radna terapija koja se pokazala kao najuspješniji vid resocijalizacije osuđenika – kaže Vujasin.
Najviše lopova i razbojnika
Od zaposlenih u KPZ-u Banjaluka smo saznali da “najduži staž” u zatvoru ima osuđenik koje se već 12 godina nalazi iza rešetaka, dok je najveća kazna izrečena osuđeniku ove ustanove 21 godina robije.
Za vrijeme našeg boravka među zidinama banjalučkog zatvora u njoj su bila ukupno 283 osuđenika. Kako nam je potvrđeno, pored građana RS i FBiH, kaznu je služilo i nekoliko stranih državljana, a među osuđenicima je najviše bilo onih koji robijaju zbog krađa i razbojništava.
Press – Snježana Karić, Davorin Tomić
