fbpx

Na današnji dan 1918. godine, potpisivanjem kapitulacije Njemačke u željezničkom vagonu u francuskom mjestu Kompijenj okončan je Prvi svjetski rat, u kojem je poginulo najmanje 10 miliona vojnika, a još toliko ljudi umrlo je od posljedica bolesti i gladi.

Srazmjerno najveće žrtve podnijela je Srbija, izgubivši 28 odsto stanovništva – procentualni odnos muških žrtava je još neuporedivo nepovoljniji.

Zbog toga se treba osvrnuti na život jednog od najodgovornijih za užase Velikog rata – Kajzera Vilhelma II.

Foto baza

Džon Rol bio je anglo-njemački istoričar koji je proveo veći dio svog života uz posljednjeg njemačkog cara Kajzera Vilhelma II. Skoro 4 hiljade strana je posvetio Vilhelmovoj biografiji, dajući ujedno precizan životopis i neprocijenjiv portret ove istorijske ličnosti, koju je opisivao kao “hvalisavog autokratu, militaristu i rasistu”.

Kada je postao Kajzer, odnosno car, 1888. godine, Vilhelm II je naslijedio tehnološki najnaprednije društvo u Evropi. Uz pomoć “monarhijskog principa” koji je održavan od strane dugogodišnjeg kancelara Ota fon Bizmarka, u Vilhelmovim rukama je ostala moć da po sopstvenom nahođenju postavlja i mijenja ministre, ambasadore, generale i na kraju, kada se otarasio Bizmarka, čak i same kancelare.

Jedino je Vilhelm II, kao Vrhovni komandant oružanih snaga, imao pravo da povede svoju zemlju u rat.

Njemačka vlada je ličila na “dvorsko društvo” u kojem je sva moć dolazila od Kajzera, koji je i sam rekao: “Ja sam jedini gospodar njemačke politike… moja zemlja će me pratiti gdje god da krenem”.

Uslijed Kajzerovog karaktera, političari i oficiri bili su primorani da se ponašaju kao “skromne sluge” kako bi stekli naklonost, a najbolje su prolazili “rođaci miljenici”, čiji su skandali i prestupi bili obrisani dodvorništvom monarhovoj sujeti.

Istoričari su u potrazi za uzrocima Vilhelmovog neprivlačnog karaktera, najčešće potezali za njegovim traumatičnim djetinjstvom i ulogom koju je urođeni deformitet lijeve ruke odigrao. Car je odrastao uz razne tutore koji su na nalog kraljice pokušavali da naprave od njega budućeg liberalnog vladara.

Ipak, Vilhelm drugi odrastao je u emocionalno teškog, nestabilnog i hiperosetljivog vladara, što je bilo upravo najsmrtonosnije za najmoćniju državu devetnaestovijekovne Evrope. Njegovo uvjerenje u sopstvenu veličinu i stratešku vještinu, kao i mala vjerovatnoća da će ga neko izazvati, doveli su do nastanka katastrofalnih saveza i stvaranja uslova za početak Velikog rata 1914. godine. Dvije fiksacije plašile su Kajzera: to što je mislio da je Njemačka opkoljena, i ubjeđenje da samo Britanija stoji na putu uspostaljanja njemačke hegemonije u Evropi.

Vilhelmova intervencija kojom je 1890. godine ukinuo Bizmarkov tajni sporazum sa Rusijom, kao i loše osmišljena i skupa “mornarička trka” sa Britanijom, odvele su ove dvije zemlje u savez sa Francuskom. Njegova dalja nesmotrenost došla je sa obećanjem bezuslovne podrške Austrougarskom carstvu u pokušajima “ukroćivanja Srbije” i “pacifikacije Balkana”, bez obzira da li će to isprovocirati Rusiju. Kajzer je smatrao da je rat u kojem će Germani napokon uništiti Slovene neizbježan.Ipak, sa početkom rata koji je zajedno sa Austorougarskom izazvao, njegova moć počela je da se topi i polako prelazi u ruke generala, sve do poraza u Prvom svjetskom ratu i njegove abdikacije 1918. godine uslijed revolucije zvog koje je morao da napusti zemlju.

Sreća ga je poslužila, pa mu je holandska kraljica Vilhelmina ponudula politički azil koji mu je omogućio da izbjegne suđenje za ratne zločine. Ipak, ostatak života proveo je u “materijalnom komforu” i “duševnoj ogorčenosti”.

Džon Rol, piše da je u izgnanstvu, Kajzer stalno govorio o tome kako su Jevreji naveli njemački narod da izda Kajzera, zbog čega se kod njega razvilo snažno anti-semitsko osjećanje. Vilhelm II vjerovatno je umro zadovoljan 1941. godine, dok još uvijek nije počeo Hitlerov pad. Daleko od toga da je Kajzer bio Hitler, ali Rol nema sumnje da postoji kontinuitet između njih dvojice.

 

 

Newsweek.rs/economist.com

Napiši komentar