fbpx

Danas je teško govoriti o samocenzuri jer ona znači – strah i korumpiranost, a ovo je borba za goli opstanak, smatra nekadašnji glavni i odgovorni urednik nedjeljnika NIN Slobodan Reljić.

Sociolog medija Slobodan Reljić ocjenjuje da se danas sačinjavaju vijesti koje nemaju veze sa stvarnošću, te da su novinari slabo plaćeni najamnici koji se bore za goli opstanak.

Da li je Srbija suočena sa do sada nezabilježenom cenzurom kada je riječ o pitanju političke vijesti?

Foto baza

– To što se danas događa nije cenzura. Cenzura je organizovana kontrola protoka vijesti. Ovo je mnogo kompleksnije i sumornije. Danas se sačinjavaju vijesti koje uglavnom nemaju veze sa stvarnošću. Uzmite rijeke stranih investicija koje prolaze kroz vijesti, a koje nikad ne budu realizovane na terenu. To je paralelna stvarnost. To što ima u medijima, nema u životu.

Ne postoje ni namjere da se tu nešto istražuje. Samo se izvještava. Objektivno. Kako političari i analitičari izgovaraju neistine, tako se prenose. Vjeruje se svom mikrofonu, a ne svojim očima i svojim džepovima. Što mi više propadamo, to nas više iz medija zasipaju bajkama o boljem životu. To je toliko različito od onoga kako živimo da više niko i ne protestuje protiv te tiranije vijesti.

Zato ljudi radije gledaju rijaliti šou jer vam tamo niko i ne obećava istinu i ozbiljnost. To je pošten odnos. Ovo u vijestima je industrija potrebnih vijesti, a ne ogledalo stvarnosti.

Zašto je samocenzura toliko prisutna u srpskom novinarstvu i šta je njen uzrok – strah od gubitka posla ili “čuveni” mentalitetski sindrom koji se sastoji od srpske glorifikacije vođe?

– Ne može se u društvu u kome se niko ne zauzima za stvaranje normalne javnosti sve svaliti na novinara. Slika o moći novinara je lažna. Moćni su vlasnici i njihovi partneri iz politike ili biznisa. Novinari su slabo plaćeni najamnici. Jedino što se ne uklapa u tu sliku jeste novinarski etički kodeks. On potpuno nemoćnim ljudima u carstvu laži nalaže da zastupaju istinu po svaku cijenu.

Međutim, iza toga nema nikave ni zaštite niti podrške. Sem glavnih urednika, najužeg uređivačkog tima i menadžerske ekipe, svi u medijima su izuzetno slabo plaćeni. To je teško i nazvati samocenzura. Samocenzura je strah i korumpiranost. Ovo je borba za goli opstanak.

I ovo nije pitanje mentaliteta glorifikacije vođe. Prvo, kada je riječ o praćenju vođe, tu su od nas mnogo disciplinovaniji veliki evropski narodi poput Italijana i Njemaca. Drugo, u Srbiji je kolonijalna demokratija, kao i svim istočnoevropskim državicama danas. Tu nema autentičnog vođe.

Svaki takozvani vođa je uvijek overen u američkoj ambasadi. Nekad se i oni otmu. Kao na primjer Viktor Orban danas u Mađarskoj. Ali, mi nemamo takvog lidera ni na sceni niti na vidiku.

Na jednoj strani imamo umjetnike, naučne radnike i sportiste sa zavidnom internacionalnom slavom, a na drugoj politiku koja generacijama “baulja”, tuđmanovski rečeno, u “bespuću povijesne zbilje”. Da li su političari najgori dio srpskog društva u posljednjih stotinu godina?

– Za sto godina ovdje su djelovali razni političari. Ne treba to sve odbaciti. A danas mi živimo kolaps višepartijskog sistema, koji nam je poslije pada Berlinskog zida nabačen kao konju am. To je sve u paradoksima.

Kad se ovdje, na primjer, kaže “demokratska kultura”, onda se ne misli na kulturne kodove do kojih drži demos, narod, srpski narod, što bi valjda bilo logično, nego se misli na kulturu koju bi pohvalili neki činovnici iz zapadnoevropskih zemalja ili ih “Fridom haus” uvrstio u svoje tabele.

Što se na kraju svodi da se podržava zapadno pljačkanje sopstvene zemlje.
A poneki naš sportista ili umjetnik, u stvari, uspjeva zato što ne dolazi iz sistema. Oni su samonikli. I u tome je i njihova moć. I naše društvo kad se odluči da bude surovo kritično prema sistemu koji ga četvrt vijeka sistematski vodi u prošlost, imaće šanse da nešto promjeni. Ovako se čeka potop, a svako se pojedinačno nada da će on nekako isplivati.

Ima li života bez EU i da li je on ipak izvjesniji od zagrobnog, bez obzira na činjenicu da nam sve institucije, savezi i “ugledni” i ugledni gosti tvrde suprotno?

– EU je već godinama u dubokoj krizi. To je zajednica u koju sem valjda Vučića, Izetbegovića i Mila Đukanovića više niko ozbiljno ne vjeruje. Unija se više ne spotiče kad naiđe na probleme, nego pada na koljena. Izbjeglice su samo posljednja epizoda.

To sada postaje zajednica u kojoj su, kao što je Orvel govorio za svoju “Životinjsku farmu”, neki jednakiji od drugih. Prisustvovali smo surovom slamanju grčke institucionalne pobune od Nijemaca. Ostali su to gledali bez riječi protivljenja, ali i bez širenja optimizma da sve to vodi istinskom rješenju. Kao pečurke niču žičane ograde “na putevima slobodnog protoka ljudi, roba i kapitala”. I niko ništa.

Najuzorniji među njima, kao što je “Folksvagen”, postaju najveći prevaranti. Britanija nama drži lekcije o standardima i poglavljima za pregovore, a sprema se da izađe. Licemjerje postaje najviši standard EU. Zajednice u kojima nema “dobre energije” nemaju budućnost.

Možete li da navedete novine ili medij u Srbiji i regionu koji poštivate i možete da označite kao profesionalan i objektivan?

– “No comment”! Naravno da ima medija za poštivanje, i novinara i urednika koji nastoje da se ponašaju što profesionalnije i da se odnose što objektivnije, ali u tome se danas uspjeva samo na marginama i u rukavcima. Opšte stanje je slika javnog mnjenja. A naše javno mnjenje je mutljag.

Koji su rezultati dosadašnje privatizacije medija u Srbiji?

– Privatizacija se privodi kraju i ne vidim da iko to vidi kao uspjeh. Treba pustiti da prođe neko vrijeme, pa će se vidjeti zašto su mediji koji su prodati – kupovani. Kažu da je prodato 70 odsto medija, uglavnom budzašto. Većina njih će da nestane.

Ovo je konačni kraj jednog perioda u kome je Srbija imala razvijen medijski informativni sistem. Kad sa horizonta nestane Tanjug, to će biti kraj.

Vidim da se naš državni sekretar tome raduje jer kaže da Beta i Fonet mogu da opslužuju srpske institucije. Tužno je što su ljudi čija je uloga ovih četvrt vijeka bila da razbijaju sistem, sada postali mjera stvari. Dugo će Srbiji trebati da dostigne nivo koji se sad urušava.

A kad bi privatizacija bar značila podizanje medijske industrije. Taman posla. Četiri petine medija u Srbiji danas su pred bankrotom. Bez ikakve ruke spasa na vidiku.

Ovo je vrijeme onih koji se uhvate za partiju na vlasti, pa im onda ona presipa nešto iz državne kase. I poneki tabloid, sa strašno malim brojem zaposlenih i jeftinom proizvodnjom jeftinih vijesti zarađuje za svog gazdu kome je do slobodnog novinarstva koliko je radnici u bordelu do morala.

Poznato je da su primanja novinara mala i u Srbiji i u Srpskoj, čak i manja nego republički prosjeci. Kako povećati plate novinara? Da li su sindikati u medijima djelotvorni? Kako da novinari naplate svoj rad, imajući u vidu da se danas smatra da svako ima pravo na besplatnu informaciju?

– Ne može biti stanje u medijima katastrofalno, a plate novinara dobre. Tu sindikati ne mogu biti od neke pomoći. A i sve više je otpuštenih novinara. LJudi bez posla su spremni da rade za koliko god. A da se ne priča da za rad u elektronskim medijima više nije potrebno nikakvo znanje i da tamo sve više radi devojaka koje platu dobijaju s vremena na vreme.

Bukvalno, s ulice možete postati skupštinski izveštač, na primer. Svuda pa i kod nas su to su nekad bili iskusni, obrazovani, sposobni novinari. Pogledajte danas vesti. Većina mladih koji ih sastavljaju koriste reči za koje i ne znaju pravo značenje.

Da li javni medijski servisi u Srbiji i Srpskoj ispunjavaju svoju ulogu u društvu?

– Djelimično. Pri tom ne mislim samo na njihove vijesti, koje su uglavnom u neravnoteži, ali pokrivaju događaje. Ali postoji hroničan nedostatak ozbiljnih i aktuelnih dokumentarnih programa iz kojih bi gledalac mogao da shvati u kakvom vremenu živimo. Tačnije, u kakvom dramatičnom vremenu živimo.

Ako pogledate “Al DŽaziru” vidjećete da se oni time sistematski bave. I taj nedostatak nije samo pitanje novca, već stanja mentalne inferiornosti. Pitanje orijentacije u vremenu.

Da li je 21. vijek zlatno doba medija, kako to na Zapadu ističu (imajući u vidu velike medijske kompanije koje drže primat na globalnom nivou, kao i razvoj tehnologija) ili je ovo crno doba medija, kako mi to na Balkanu često vidimo?

– Ovo je doba propagande. U medijima se istina više i ne postavlja kao cilj. Nekadašnja uloga medija kao “psa čuvara” demokratije i zaštitnika građanskih interesa ne pominje se ni u crtanim filmovima. Stanje je – držati se “svog pogleda” i ne upuštati se u dijalog s drugim. Drugi su neprijatelji.

Sa stanovišta kakva uloga medija je postavljana kao ideal ili cilj, ovo je doba duboke dekadencije. Svuda. Nigdje danas kredibilitet medija nije visok. Ni na Zapadu. A i zadovoljstvo velikih korporacija je sve manje – padaju profiti. Mediji su na prvoj liniji fronta zaštite društva krize, a bilo bi logično da budu na vrhu talasa promjena.

U Beogradu je otvorena redakcija Sputnjika, u Sarajevu televizije Al džazira. Kina i dalje ima radio program na KMR na srpskom jeziku, Bi-Bi-Si je zatvorio servis na srpskom, sjedište televizije N1 za Balkan je u Sarajevu… Beograd i Sarajevo se postavljaju kao regionalni centri za svjetske medijske kuće, a čini se da se Sarajevo sve bolje pozicionira. Kako vi to komentarišete?

– Ovi mediji što ste ih nabrojali – dijelovi su propagandnih sistema. To je to doba. Sad bar znamo da istina nije jedna i da sigurno ne služi, što vole da nam kažu naši pokrovitelji, “za stabilnost u regionu”.

I znamo, ako nas zanima, da su rasporedi medijskih falangi uspostavljanje nekih linija pravog fronta. Ratni raspored? Da, naravno, u podtekstu. Pa, reče nam prije neki dan Angela Merkel da bi izbjeglice mogle da postanu inicijalna kapisla za novi rat na Balkanu.

Nijemci to najbolje znaju. Tri puta su u prošlom vijeku pokretali ta dešavanja ovdje kod nas – 1914, 1941. i 1991. A, devedesetih godina smo potpuno jasno mogli da vidimo da “svjetske medijske kuće” dolaze kao prethodnice svojih vojski.

Slobodan Reljić je bio dugogodišnji glavni i odgovorni urednik NIN-a, a sada je profesor na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

 

 

Srna

Napiši komentar