fbpx

Polovinom prošlog vijeka grupa djece Eskima otrgnuta je od svojih porodica na Grenlandu da bi bili prevaspitani i postali uzorni građani Danske. Više od 60 godina kasnije ti ljudi sada traže od danske vlade da im se izvini zbog eksperimenta koji im je nanio ogromnu štetu.

Danska je, naime, u to vrijeme odlučila da poboljša životne uslove u svojoj arktičkoj koloniji. Mnogi su i dalje živjeli od lova na foke, samo mali procenat je pričao danski, a tuberkuloza je bila raširena bolest. Da bi modernizovali ostrvo željeli su da stvore novu vrstu Grenlanđana.

Slikanje s kraljicom

Podrži eTrafiku

Helen Tisen prisjetila se lijepog ljetnog dana 1951. kada su se dva danska gospodina pojavila na vratima njihove kuće u Nuku. Njoj i sestri  je rečeno  da izađu napolje dok mama s njima razgovara.

– Pitali su mamu da li bi bila spremna da me pošalje u Dansku. Tamo bih naučila da pričam danski i dobila bih dobro obrazovanje.

Helenin otac je umro od tuberkuloze tri mjeseca prije dolaska pomenutih muškaraca, a majka je ostala sama s troje djece. Iako je dva puta odbila to što su od nje tražili, žena je na navaljivanje došljaka, ipak, popustila.

– Mama je čučnula i objasnila mi “ideš u Dansku”. Pitala sam šta je Danska – prisjetila se Helen.

U maju 1951. godine iz Nuka je isplovio brod sa 22 djece.

Prije slanja u udomiteljske porodice, djeca su provela ljeto u kampu za odmor poznatom kao „Fedgarden”. U stvari, mislili su da su u kampu, a zapravo su bili u karantinu.

Dolazak djece bio je projekat toliko prestižan da ih je u kampu posjetila i danska kraljica. Na fotografijama sa kraljicom nijedno dijete nije se nasmijalo.

– Osjećala sam se vrlo tužno i nesigurno – prisjetila se Helen.

Nakon boravka u kampu, djeca su smještena u udomiteljske porodice širom zemlje. Poslije godinu dana 16 od 22 djece poslato je nazad na Grenland. Među njima je bila i Helen. Preostalih šestoro djece usvojile su danske porodice.

– Kada je brod pristao u Nuk zgrabila sam kofer i pojurila majci u zagrljaj. Pričala sam i pričala, ali ona nije odgovarala. Zbunjeno sam je pogledala. Nakon nekog vremena rekla je nešto, ali nisam razumjela šta govori. Ni riječi. Pomislila sam: “Ovo je grozno. Više ne mogu razgovarati sa majkom.” Pričale smo dva različita jezika – kaže Helen.

Uslijedilo je drugo iznenađenje. Dok je bila odsutna, danski Crveni krst u Nuku je izgradio dom za djecu jer je odlučeno da nakon boravka u Danskoj ne bi trebalo da žive sa svojim porodicama u lošim uslovima. Njena “nova mama”, direktorka doma, potapšala je po ramenu i rekla da idu na autobus, u sirotište. A u domu djecu su obeshrabrivali u pokušajima da govore inuitski jezik.

Kolonijalni gospodari

Helen s majkom nikada nije obnovila odnos. Bila je ogorčena i ljuta na nju, jer je dopustila da bude u dječjem domu iako su obje živjela u istom gradu.

– Bilo je to u vrijeme kada je Grenland bio danska kolonija. A kolonijalni gospodari – bili su gospodari u najgorem smislu te riječi – kaže Helen.

Ovo iskustvo ostavilo je dugoročne posljedice.

-Tokom života nisam mogla da shvatim zašto sam često tužna i sklona suzama. Kada sam 1967. upoznala supruga gotovo je odustao od mene jer sam stalno plakala – priča Helen.

Tek je 1996. godine, kada je imala 52 godine, otkrila zašto je oduzeta od majke. Istinu joj nije otkrila danska vlada, nego danska spisateljica koja je pronašla dokumente u državnom arhivu.

– Nazvala me je i rekla vi ste bili dio eksperimenta – prisjetila se Helen.

Nakon poziva sjela je na pod i plakala. Djeca koja su odvedena iz domova nisu ni približno, kako se planiralo, postala modeli za kulturne promjene na Grenlandu. Završili su kao mala, marginalizovana grupa na periferiji sopstvenog društva. Neki od njih postali su alkoholičari i umrli veoma mladi.

– Neki su postali beskućnici, a neki su se jednostavno slomili. Izgubili su identitet i sposobnost da govore maternjim jezikom, a zajedno s tim izgubili su osjećaj za svrhu u životu – kaže Tisenova koja je 1998. godine dobila pismo od danskog Crvenog krsta u kojem su izrazili žaljenje zbog svoje uloge u projektu.

Godine 2009. godine izvinila joj se i humanitarna organizacija “Spasimo djecu – Danska” koja je u projektu imala jednu od ključnih uloga. Vlasti na Grenlandu su 2010. godine takođe zatražile izvinjenje danske vlade. Danska Socijaldemokratska stranka koja je tada bila u opoziciji, saglasila se da to treba da se desi i zatražili su nezavisnu istragu. Ali nakon što su postali dio vlade 2011. godine utihnuli su.

Helen kaže da je iskustvo ipak imalo i neke pozitivne ishode. Iako se zaklela da se nikada neće udati za Danca, jer je bila bijesna na kolonijalnu vlast, završila je u braku upravo s Dancem. Zajedno s njim i djecom vodi srećan život, tečno govori danski, diplomirala je i ostvarila karijeru.

Danas živi na jugu Danske, ali ističe da je još ogorčena, i ostaće takva dok ne umre, jer su ih danske vlasti pretvorile u eksperiment.

 

 

Press Express

Napiši komentar