Neobičan slučaj navodno prisluškivanog telefonskog razgovora između Lidije Udovički i Bojana Pajtića o tobožnjim mutnim nagodbama ljudi bliskih srpskom premijeru možda ne predstavlja ono što se na prvi pogled čini.
Transkript tog razgovora, koji je vođen prije godinu i po dana, nedavno je objavio portal Teleprompter. Iako je Bojan Pajtić priznao da je zaista razgovarao s Lidijom Udovički i ljut je što mu je telefon navodno prisluškivan, čovjek mora da se zapita koliko se ljudi poslije toliko vremena sjeća tačnih riječi koje su izgovorili ili tačnog oblika fraza?
Postavljam ovo pitanje zbog toga što su mi dobro obavješteni izvori sugerisali da, iako sadržaj transkripta nije nužno netačan, stvarni izrazi koji su upotrebljeni djeluju izvještačeno i lažno.
Pošto je skandal izbio poslije ne baš uspjele posjete premijera Aleksandra Vučića Sjedinjenim Državama, pitam se da li se u svemu ovome krije mnogo više nego što bi se na prvi pogled reklo, možda čak i prljave radnje špijunskih agencija.
Britanska služba
Ta misao mi je pala na pamet zbog drugih, sličnih slučajeva iz prošlosti. Devedesetih godina radila sam kao britanski obavještajac za unutrašnju Službu bezbjednosti Velike Britanije, poznatiju kao MI5, prije nego što sam je napustila da bih raskrinkala čitav katalog špijunskih zločina zajedno sa svojim partnerom iz tog vremena Dejvidom Šejlerom.
Čak i tada, devedesetih godina, u eri koja bi mogla da se okarakteriše kao donekle etička u 106-godišnjoj istoriji MI5, mi smo vidjeli toliko toga da smo zaključili da moramo da rizikujemo zatvor i objelodanimo sve što znamo.
Ta otkrića obuhvatala su dosijee o vladinim ministrima; bombe čije su eksplozije po ulicama Velike Britanije mogle i morale da budu spriječene, o čemu su špijuni naknadno lagali vladu da bi prikrili svoje greške; ilegalno prisluškivanje telefona (na tom planu ništa novo); nevine ljude koji su hapšeni; a vrhunac svega bio je plan koji je ilegalno finansirao MI6 da se ubije libijski pukovnik Gadafi; plan se izjalovio, a nevini ljudi su poginuli.
Nismo mogli da zamislimo strašniji zločin – Velika Britanija je u suštini postala država-sponzor terorizma – zbog čega smo podnijeli ostavku i javno progovorili u julu 1997. Kao rezultat toga morali smo da bježimo po Evropi, živjeli smo skrivajući se godinu dana, a u izgnanstvu još dvije godine – ja sam hapšena, kao i mnogi naši prijatelji i članovi porodice, a Dejvid je dva puta bio u zatvoru zbog raskrinkavanja zločina špijuna. Tako da ja savršeno dobro poznajem sve prljave trikove koje špijunske agencije koriste.
Ipak, najupadljivija analogija sa sadašnjim srpskim skandalom ne odnosi se na nešto što sam vidjela dok sam radila za MI5, već na epizodu koja se dogodila neposredno nakon što smo postali zviždači.
U oktobru 1997, dok smo se skrivali u Francuskoj, dobili smo neobičan telefonski poziv. Bio je to naš advokat, koji nam je rekao da bi šef obezbjeđenja Muhameda el Fajeda želio da se sastane s nama u Parizu da bi razmotrio nekakvo povjerljivo pitanje.
Pošto se to dešavalo jedva dva mjeseca poslije smrti princeze Dajane i Fajedovog sina Dodija u onoj čuvenoj automobilskoj nesreći u Parizu, bili smo i te kako zaintrigirani i složili smo se da se s njim sastanemo. Tako smo se nedjelju dana kasnije našli u crnom „mercedesu“ u vlasništvu hotela „Ric“, koji nas je odvezao do luksuznog stana na Jelisejskim poljima.
Foto: Profimedia, Dodi Fajed i Princeza Dajana
Ispostavilo se da je Fajedu ponuđena tajna informacija koja navodno pokazuje da su CIA i MI6 planirali da ubiju Dajanu. Čovjek po imenu Osvald le Vinter pokušavao je da proda tu informaciju ožalošćenom Fajedu za sumu od 20 miliona dolara. Ako bi se ispostavilo da je autentična, on bi svakako kupio te dokumente kao dokaz svijetu da je britanska obavještajna služba ubila Dajanu i Dodija.
Međutim, dokumenti nisu bili autentični. Djelovali su ubjedljivo, ali je u njima bilo nekoliko suštinskih grešaka, što je moj partner Dejvid dokazao.
Pored toga, Osvald le Vinter bio je poznati prevarant, koji je tvrdio da je povezan sa MI6 i CIA. CIA je demantovala da je Le Vinter ikada radio za njih u bilo kom svojstvu, ali je bilo upadljivo što MI6 to nikada nije učinio. Fajed se potrudio da Le Vinter bude uhapšen dok je pokušavao da mu preda dokumente u Beču, a Le Vinter je kasnije bio optužen za prevaru.
Međutim, zamislite šta bi se desilo da je Fajed kupio dokumente i objavio cijelom svijetu da su CIA i MI6 ubili njegovog sina i Dajanu? Dokaz bi djelovao ubjedljivo, ali bi se brzo ustanovilo da su dokumenti lažni zbog jednostavnih grešaka sadržanih u njima. Ništa što bi Fajed poslije toga otkrio ne bi više nikada bilo ozbiljno shvaćeno.
Foto: Profimedia
Čovjek od slame
Trik korišćenja falsifikovanih dokumenata klasična je tehnika – poznata kao „čovjek od slame“ ili „strašilo“ – koju koriste Odsjek informacionih operacija pri MI6 (Iops) i, naravno, druge obavještajne agencije širom svijeta. U skladu s tom tehnikom, žrtva se podstiče da upotrijebi nešto što izgleda kao obavještajni dokument da bi potvrdio slučaj koji nastoji da dokaže.
Ako dokument zatim može lako da se odbaci kao falsifikat, čitav slučaj pada u vodu pred očima javnosti. Zbog toga javnost mnogo teže prihvata svaki originalni dokument ukoliko se on kasnije pojavi.
Tehnika „čovjeka od slame“ nije ograničena na dokumente. Još devedesetih godina prošlog vijeka američke obavještajne agencije usavršile su takozvani digitalni morfing, specijalni efekat kojim se segment originalnog audio ili video snimka metamorfozom preobražava u nešto drugo. Ova tehnika je demonstrirana američkim generalima, konkretno Kolinu Pauelu, koji je čuo svoj glas kako kaže: „Moji otmičari sa mnom dobro postupaju.“ Digitalni morfing nudi mnoštvo mogućnosti špijunima i vojsci prilikom izvođenja psiholoških operacija protiv političara, vlada ili čak čitavih društava.
Dakle, šta sve to znači za dramu koja se odvija u Srbiji? Sadržaj tog procurjelog telefonskog razgovora naizgled vjerno odražava ono što su Udovički i Pajtić zaista rekli, ali upotrebljeni izrazi djeluju nategnuto i namješteno. Da li je to još jedan primjer lažnog dokaza, operacija digitalnog morfinga u stilu „čovjeka od slame“?
Devedesetih godina radila sam kao britanski obavještajac za unutrašnju Službu bezbjednosti Velike Britanije, poznatiju kao MI5, prije nego što sam je napustila da bih raskrinkala čitav katalog špijunskih zločina zajedno sa svojim partnerom iz tog vremena Dejvidom Šejlerom.
Čak i tada, devedesetih godina, u eri koja bi mogla da se okarakteriše kao donekle etička u 106-godišnjoj istoriji MI5, mi smo vidjeli toliko toga da smo zaključili da moramo da rizikujemo zatvor i objelodanimo sve što znamo.
Sadržaj tog procurjelog telefonskog razgovora naizgled vjerno odražava ono što su Udovički i Pajtić zaista rekli, ali upotrebljeni izrazi djeluju nategnuto i namješteno. Da li je to još jedan primjer lažnog dokaza, operacija digitalnog morfinga u stilu „čovjeka od slame“?
Piše: Ejni Mejšon, nekadašnji agent britanske tajne službe MI5
Newsweek.com