Sada već davne 2009. godine, Univerzitet u Bernu uručio je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel počasni doktorat. Šest godina poslije, 3. septembra 2015, doctor honoris causa je konačno i zvanično primila svoju titulu.
Sam prijem uključio je i razgovor sa „čeličnom rukom Evrope”, te postavljanje pitanja od strane prisutnih. Merkelski puls je skočio kada je postavljeno posljednje pitanje.
Pitanje u vezi sa gorućom temom.
Pitanje u vezi sa zaštitom Evrope od progresivne islamizacije.
Pitanje u vezi sa zaštitom hrišćanske misli od islamske na evropskom tlu.
Mediji širom svijeta izvještavali su o njemačkom dočeku izbjeglica, te aplaudiranju dušama koje su na putu do obećane zemlje prošle kroz Sodomu i Gomoru. „Willkommenskultur“ njemačkog stanovništva je mnogima vratila vjeru u čovječanstvo, a Njemačku torpedirala na listi multikulturalnih i liberalnih zemalja. Kako Economist prenosi, dok su građani djelovali, političari su ćutali.
Angelino ljeto je proteklo u znaku Twitter hashtaga #Merkelschweigt (#Merkelćuti). Premda je Evropa vjerovala da Mutti drži krizu u šaci, sve do 7. septembra kancelarka se nije javno obratila. Navedenog datuma, Merkel se zahvalila građanima koji su dočekali izbjeglice i konstatovala da bi Nijemci trebalo da budu ponosni na svoju Njemačku, na zemlju koja pruža nadu, naročito u kontekstu prošlosti ove zemlje. Proglasivši izuzetak od pravila davanja azila u Evropskoj Uniji, Merkel je dozvolila dolazak sirijskih imigranata iz Mađarske preko Austrije, a javno mnjenje je dalo pečat ovoj odluci. Više od 96% građana izjasnilo se da vjeruje kako svi ratni imigranti treba da budu „privilegovani“ pri dobijanju azila.
Od ponedjeljka je, preko Nikelsdorfa, granične tačke sa Austrijom, u obećanu zemlju zakoračilo 16.000 izbjeglica. No, prema Ministarstvu unutrašnjih poslova, veoma je teško odrediti tačan broj „ljudi u bijegu“ jer, kako navode, za sada su registrovani samo oni koji su ušli upravo preko Nikelsdorfa.
No, kako svaki nož ima dvije oštrice, tako i svaka „Willkomenskultura“ ima dvije strane. Hrišćanski demokrati su, jasno, stali uz svoju kancelarku, ali socijalni demokrati, zajedno sa nemalim brojem građana (iako statistika kaže da je u pitanju samo 4 % stanovništva) kritikovali su Angelinu brzu odluku da „pusti vozove iz Mađarske“.
I zaista, dok su glavne željezničke, a i autobuske stanice širom Njemačke preplavljene sirijskim izbjeglicama, a kroz glavu prolazi misao da, prema podacima iz 2012. godine, Republiku naseljava više od četiri miliona muslimana, ne čudi što se među nemalim brojem stanovništva te političkim strankama budi strah od islama, odnosno, njihovim riječima, od ekstremističkog aspekta religije.
Kancelarka je, na prijemu doktorata, odgovorila zabrinutima te nezvanično prekinula tišinu. Njen odgovor, kao i svaki drugi, bio je kombinacija „mnogo pričaj“ i „malo reci“ momenata.
„Ako u Njemačkoj živi četiri miliona muslimana, uopšte ne bi trebalo postaviti pitanje da li je islam dio Njemačke ili ne“, izjavila je kancelarka.
Ipak, Mutti smatra da porast islamskog stanovništva ne utiče na slobodu ekspresije hrišćanskog religijskog osjećaja jer, kako kaže, i dalje u Njemačkoj hrišćani imaju potpuno pravo da praktikuju svoju religiju i slobodu da se izjasne kao takvi. Kako bilo, Merkel je naglasila da građani Njemačke, ali i cijele Evrope nisu u mogućnosti da se požale te kažu da muslimani bolje poznaju Kuran nego hrišćani Bibliju.
Nijemci, ali i svi Evropljani bi, prema mišljenju njemačke „majke“, trebalo da se pomire sa svojim korijenima jer, kako kaže, evropska istorija je bogata dramatičnim i čudnovatim sukobima koji su se rodili kao konstantna potreba Zapada da reaguje na bilo kakve negativne akcije širom neevropskog tla. Implicirajući da Njemačka, kao majka vodilja Evrope, ne bi trebalo da se aktivno uključi u sirijski sukob te naglašavajući da građani nemaju razloga da se plaše dolaska velikog broja imigranata, kancelarka je zaključila svoj boravak na Univerzitetu.
Evropa bi, svakako, trebalo da se pomiri sa svojom prošlošću.
Izbjeglicama bi, svakako, trebalo pomoći, ali po koju cijenu?
Talas izbjeglica za Njemačku znači more ekonomskog rasta jer zemlji koja proizvodi sve od igle do lokomotive je uvijek potrebna jeftina radna snaga. No, postavlja se pitanje da li je Njemačka spremna za potpunu promjenu „lajfstajla“ zbog te jeftine radne snage, ali i u kojoj mjeri i do kada će se velelepna ideja multikulturalnosti realizovati u stvarnom svijetu?
Već sada, Njemačka pod svojim okriljem drži 40 % izbjeglica u Evropskoj Uniji. Već sada, Njemačka daje svoj doprinos razrješenju imigrantskog pitanja na evropskom tlu. A da li će se direktno uključiti u razrješenje konflikta u Siriji – pitanje je sad. Vodeći se kancelarkinim riječima, Evropa ne bi trebalo da se miješa, ali s obzirom na to da je primanjem izbjeglica Evropa, a naročito Njemačka, već uključena u konflikt, ostaje otvoreno da li će kancelarka da održi svoju riječ.
Za sada, jedno je sigurno – Njemačka je, kao i svaka druga multikulturalna zemlja, multikulturalna u smislu da je mnogo ovaca, ali da se svako svog stada drži. Kvazimultikulturalnost, svakako, predstavlja prijetnju za budućnost geo-politčke mape evropskog, ali i svjetskog životnog prostora.
Za sada, drugo je sigurno – kultura dobrodošlice je zmaj sa dvije glave. Interesantno je da je prag tolerancije njemačkog stanovništa daleko iznad praga već „integrisanih“ imigrantskih glava Njemačke, ali i praga ostatka evropskog svijeta.
Belgija se odlučila za primanje 500 sirijskih stradalaca. Velika Britanija se odlučila za primanje 20.000 tokom narednih pet godina. Britanskog premijera evidentno ne umara odgovor na pitanje „ko živ, a ko mrtav danas?“, a i sutra. Malo južnije i mnogo tužnije, generalno italijansko mnjenje se odlučuje za zabranu dolaska samo jednog imigranta, a Srbi se pitaju „šta će nam oni ovdje?“.
Razlog za ovakav stav Nijemaca se kreće u rasponu od nagomilanog gnjeva i cijelog sklopa neprikladnih nacističkih šala i uvreda, koji se javljaju kao rezultat „nelagodne“ istorije države, do ideje da je jeftina radna snaga zaista najbolja radna snaga. No ipak, iz psihološkog aspekta posmatranja, najfascinantniji je stav (ne)integrisanih Nijemaca, odnosno doseljenih (ne)građana Bundesrepublike koji su se ne tako davno, našli u istoj poziciji kao Sirijci, ali licemjerno osuđuju njihov dolazak, a u svom ostanku ne vide grešku u sistemu.
Za sada, treće je sigurno – strah od nepoznatog postoji. Kako za sirijske izbjeglice, tako i za njemačke dobrodošlice.
Šah koji se trenutno igra na mapi Evrope je zasigurno igra bez granica.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković
