fbpx

Prije neki dan pređoh ti ja, čitaoče, granicu između, recimo, države Bosne i Hercegovine i, recimo, članice Evropske Unije, Hrvatske.

Tanka je to granica. Rijeka Sava jeste prosto proširena, kako rukom prirode, tako i rukom nečovjeka. Asocira me na lekciju sa časa istorije, lekciju o jasenovačkim žrtvama, žrtvama koje ja danas zamišljam kao sastavne dijelove flore i faune prosto proširene Save.

No, Savu na stranu, tanka je to granica. Sa, recimo, neevropskog tla uđeš na, recimo, evropsko tlo kroz samo par tankih minuta. Ako Austrijanac nije krenuo putem Sunca i ako cariniku nije smor da te ispituje o porodičnom porijeklu, statusu novčanika i drugim finansijskim konacima. Ali tanka je to granica.

Foto baza

No, granični prelaz neevropska – evropska Gradiška na stranu, zar nije svaka granica tanka?

Granica između ljubavi i mržnje bi čak mogla da se smatra sinonimnom sintagmom (Klajn, meći me u udžbenike!), granicom između bosanske basne i hrvatske bajke. Najviše boli može da ti pruži onaj koga najviše voliš. Najviše sreće može da ti pruži onaj ko te najviše boli. A samo je jedna linija, jedna nit, jedna sasvim obična Sava koja dijeli ove dvije prosto proširene emocije. Ne živjeh za vrijeme komunizma, ali raspad SFRJ percipiram kao tanko pucanje tanke granice između tanke ljubavi i još tanje mržnje.

Granica između normalnog i nenormalnog (ili kako u nas vele – ludog) bi, takođe, mogla da se metne u sinonimne sintagme rječnika tankih granica. Normalan si, normalan si, normalan, i onda u tankoj milisekundi prelaziš granicu i eto te na psihijatriji (ili kako u nas vele – ludari), liječiš se na odjelu za bolesti zavisnosti. (Zar ne bi trebalo da se zove odjel PROTIV bolesti zavisnosti?) Normalan si, normalan si, normalan, i onda u tankoj milisekundi prelaziš granicu i eto te na evropskom tlu (ili kako u nas vele – ludari), liječiš se od svoje neprosvijećnosti i neintegrisanosti ka evropskoj ideji. (Zar ne bi trebalo da se zove neintegrisanost ka evropskom porezu?)

A tu je, jasno, i granica između danas i sutra. Tanja od najtanje granice. Danas bi mogao sve, ali znaš da i ne moraš, a sutra bi mogao sve, ali ne znaš da li ćeš moći. Neizvjesna je ova linija, ne može joj se vjerovati cijelim duhom i tijelom. Varljiva je, bogami, baš kao i ovaj granični prelaz iz Gradiške u Gradišku.

Tanku granicu je odveć lako preći. Jasno, ako i kada ti se univerzum osmiješi pa nije sezona morskog gužvanja, a cariniku situacija kod kuće potaman. Ali fora je, a bogami i fazon, što je odveć lako i vratiti se jedan korak unazad. Samo jedan. Jer tanka granica je duga samo jedan korak. Samo jedan korak i sve se vraća na staro. Ponovo voliš, ponovo si normalan, ponovo je danas. Ponovo se spremaš za nove tanke granice.

Ali fora je, a bogami i fazon, što putovanje od jednog koraka može da traje godinama. Tanka granica je relativno prosto proširena. (Klajn, ovdje sam!)

A možda bi granice trebalo da ostanu rezervisane za geopolitičke mape. Ionako samo na njima čine Sveto trojstvo racionalnog smisla – nacrtaj, oboji i podvuci. Tanke su granice, ali još je tanji čovjek kojem je stalo do njih.

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar