fbpx

„Sva blaga svijeta leže među tvojim očima. Ti ćes pod svoja kopita bacati neprijatelja, a prijatelje ćeš nositi na leđima. To nek’ bude mjesto odakle će se molitva k meni uzdizati! Nek si sretan na čitavoj zemlji i budi ispred svih ostalih stvorenja i ljubav gospodara zemlje nek’ pripada tebi. Ti ćes letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača…“ 

Ovim citatom je naš sagovornik Rusmir Mešić (21) započeo priču o najplemenitijim životinjama – konjima. Ovaj student Fakulteta za sport u Sarajevu, jahanjem se bavi od dvanaeste godine. Posljednjih nekoliko godina bavi se isključivo endurance takmičenjima i postigao je zavidne rezultate.

– Nagradu koju bih izdvojio je osvajanje prvog mjesta na prvom državnom prvenstvu na Igmanu, na stazi od 80 km, zatim tu je osvojeno prvo mjesto na drugom kolu balkanske lige u Beogradu na stazi od 120 km.

Rusmir je jedan od onih koji rade posao iz ljubavi, što možemo zaključiti i po njegovom ushićenju nakon što smo ga pitali kako se počeo baviti jahanjem.

– Slobodno mogu reči da su mi konji i jahanje pomalo u genima, jer mi je otac pričao o mojim rođacima koji su nekad davno jahali, živjeli i radili sa konjima i bez njih nisu mogli zamisliti svoj život. Jos veća ljubav prema jahanju probudila se gledajući vestern filmove, uvijek sam zamišljao kakav je to osjećaj jahati i divio sam se svim tim junacima kako olako sve to rade na sedlu. Na početku sve je to krenulo kao hobi, zatim je preraslo u jedan vid treninga, a kasnije konji i jahanje su postali jedan veliki dio mog života! Nakon nekoliko godina jahanja i volontiranja u raznim klubovima, kako kod nas tako i u drugim zemljama, uspješno završenim školama i raznim kursevima jahanja, sa sigurnosću mogu reći da su konji i jahanje sada moj život!

Godinama je radio na ergeli konja, i napominje da svaka ergela ima neka svoja nepisana pravila kako se ponašati prema konjima, na koji način ih hraniti, trenirati, držati… ali i da sve to zavisi i od pasmine konja koja je na ergeli.

– Otprilike svaki dan na ergeli počinje vrlo rano, svi konji dobijaju redovan jutarnji obrog sjena, žitarica i svježu vodu, nakon toga idu na livadu u ispust. Pravi konjari će vam uvijek reći da njihovi konji provode najveći dio dana pušteni na livadi, jer je to njihovo prirodno stanište i tu se najbolje osjećaju. Kad pustimo konje na livadu i ostavimo ih da uživaju u svježoj travi, prelazi se na čiščenje boksova, štale i svega oko štale, spremanje padoka za trening i školu jahanja. Nakon završenih časova i treninga sprema se hrana i voda u boksove za preko noći, konji se puštaju sa livade u boksove. Prije samog odlaska iz štale provjere se svi konji da se slučajno nisu povrijedili u toku dana na livadi ili na jahanju, jer se dosta povreda vidi tek nakon par sati provedenih mirujući u boksu, tj. kad se konj ohladi!

Jahanje je kao i vožnja bicikla, kada jednom naučite ne možete ga zaboraviti, jednostavno vam uđe u krv i skoro pa postajete ovisni o konjima i provođenju vremena sa njima. Vremenski je teško odrediti vrijeme koje je potrebno da naučite jahati, ali i na to utiču neki faktori.

– U jednu ruku jahanje je filozofija, a u drugu je to rutinski kao i svaki drugi sport, jer je sve individualno i na brzinu učenja jahanja utiče dosta faktora. Prvi od faktora i ujedno najbitni je da se jahač ne boji, da je siguran u sebe i da od samog početka vjeruje u konja kojeg jaše. Sljedeći faktor je sam talenat i prirodni dar. Takođe su vrlo bitne fizičke predispozicije, koncentracija na samom času, sposobnost usvajanja svega sto instruktor objašnjava, upornost i istrajnost u želji da se nauči jahati.

Na svijetu postoji mnogo vrsta pasmina konja, ali se od svih izdvajaju arapski konji, koji su po Mešiću i najljepši, ali njemu i najdraži.

– Arapske konje izdvajam zbog same njihove lijepote, temperamenta, energičnosti, izdržljivosti, nevjerovatne bliskosti koja se rađa izmđju njih i njihovog vlasnika ili jahača. Njihova istorija je vrlo zanimljiva, za njih i njihov nastanak veže se puno legendi. Po legendi se vjeruje da je arapski konj nastao od daška vjetra, ta legenda kaže: “Kada je gospodar svjetova odlučio da stvori konja reče vjetru: -Ti ćeš mi roditi biće koje će nositi moje štovatelje. Njega ce ljubiti i poštovati moji robovi. Nek bude na strah svima koji ne poštuju moju zapovjed.- I tako stvori konja i reče mu: -Tebe sam napravio bez premca.- “

Oprema koja se koristi za jahanje, ali i održavanje konja je izrazito skupa i teško se nabavlja, a što je još veći problem, u BiH ne postoji nijedna takva prodavnica. Pored kvalitetne opreme, najbitnija je ishrana konja. Ishrana se određuje na osnovu toga za šta se konji drži, da li je to za takmičenje ili školu jahanja. U svakom slučaju ishrana bi trebala sadržavati sjeno, svježu travu, žitarice i određene dodatke za ishranu koji sačinjavaju elementi bitni za razvoj konja. Kao što smo na početku spomenuli Rusmir je učestvovao na mnogim takmičenjima i osvajao nagrade.

– Opet bih se osvrnuo na meni najdražu disciplinu, a to je endurance. Endurance je ustvari maraton za konje i jahače, tu prelazimo staze u dužini do 160 km u jednom ili dva dana, po raznim terenima, kao što su brda, kanjoni ili livade. Cilj je zadanu stazu preći u što kraćem vremenskom periodu al’ pri tome moramo voditi racčna o dobrobiti konja. Nakon završetka svakog kruga ili etape ide se na veterinarse kontrole gdje se mjeri puls konju, gleda se da li konj ima nekih povreda na sebi, da li šepa, da li je dehidrirao. Ako se ne zadovolje svi kriterijumi konji i jahač će biti diskvalifikovani, a ukoliko prođu veterinarsku kontrolu mogu nastaviti dalje sa trkom. Rekao sam kako je endurance maraton za konje i jahače, naime jahač mora biti u vrlo dobroj kondiciji kako bi bio u stanju jedan dio staze pretrčati i time sačuvati svog konja sto je više moguće.

Padovi i povrede se i u ovom sportu dešavaju kao i u svim drugim, među jahačima kruži jedno šaljivo pravilo da postaješ jahač tek kad prvi put padneš sa konja.

– Najčešće se pada na nekim “glupim” stvarima, kada jahač nije pažljiv i ne vodi računa na stvari oko sebe, pa zbog toga i ne bude spreman u nekim situacijama, mada ima i nekih situacija u kojima je nemoguće ostati na sedlu. Koliko god da su jahač i konj utrenirani moguće je pasti, pogotovo kada je u pitanju jahanje na terenu, jer nikad ne znamo sta se krije iza čoška i kako će naš konj reagovati na to. U principu kod nas se ne dešavaju ozbiljni padovi, za mojih 12 godina staža na sedlu, nisam dožvio niti jednu ozbiljnu povredu, niti je iko od mojih prijatelja i jahača dozivio neki ozbiljniji pad.

Za kraj naš sagovornik preporučuje da se što prije učlanite u najbliži konjički klub jer je jahanje odlična psiho-fizička aktivnost koja nam je svima itekako potrebna u ovom današnjem brzom životu koji je svakodnevno pun stresa.

eTrafika.net – Nadira Ahatović

Napiši komentar