fbpx

Kada Srbin čuje riječ gastarbajter, prvo što mu padne na pamet jeste slika i prilika seljačine koja po bijelom svijetu riba podove, a kući diže kule i gradove, tradicionalno dekorisane lavićima, krunama i vrtnim patuljicma. 

Drugo što mu padne na pamet je slika i prilika ljudine koja, iako tamo negdje (tamo negdje je uvijek NjemEčka) šljaka za sitan novac, kući časti šakom i kapom. Nema Srbin ništa protiv pijenja na tuđi račun, a nije ni moma radio zalud. Treća slika je prilika čovjeka kojem itekako nedostaje rodni kraj i koji kida na folk zvuk, ali koji, ruku na srce, nema blage veze šta se tamo dešava.

I zaista, ta dijaspora je paradoksalan koncept. Svojevrsni ambasadori srpske istine i istorije, u većini (ograđujem se) slučajeva niti poznaju svoj rod niti znaju kako im rod živi. Ali, eto, sreća u nesreći je da je lijepo kad nam kući donesu povoljnih šampona i slatkiša, a ponekad i kakvu dobru bijelu tehniku i crnu mehaniku.

Foto baza

Sam gastarbajter je, takođe, paradoksalan koncept. Lingvistika riječi je, naime, laičkom poznavaocu njemačkog poprilično jednostavna složenica – k’o i sam Švabo.

Gast (gost) + Arbeiter (radnik) = Gastarbeiter

Formula uspjeha.

Švabo za imigrante koristi svakojakve imenice i pridjeve (pridjevi se uglavnom svedu na scheisse), ali ne i riječ Gastarbeiter. Socijalna podloga ove misaone imigrantske konstrukcije je ostala rezervisana za talas radne snage koji je šezdesetih i sedemdesetih u okviru Gastarbeiterprogramma tražio svoju njemačku kravu za sisanje.

Ipak, kad Srbin ode u NjemEčku, rodni kraj ga etiketira i džaba njemu poslije kamare Schaume, Milke i Hariba – on je gastarbajter ili eventualno gasta. No, valjda je Srbinu u prirodi da se inati i sebi i rodnom kraju pa tako gastarbajter nikad ne nauči pravilno izgovaranje riječi Gastarbeiter. Lomi se tu neko r, oštar je naglasak tamo gdje ne bi trebalo da bude, rod se ne zna. Ma ima svega, Bože me sakloni.

Nije ni toliki problem što gasta svoje „zanimanje“ ne zna da izgovori kako treba, koliko je tragična činjenica (jer tvrdim na osnovu viđenog) da gasta taj Milkin jezik ne isiše barem do mjere jedne kantice mlijeka. Recimo da bi bio dovoljan B1 nivo, po ovim nekakvim međunarodnim lingvističkim standardima. Dvadeset godina jaro provede okružen jezikom i kulturom drugog naroda, dobije papire i preseli pola familije, zaradi i penziju njemačke krave muzare, a nivo snalaženja na tlu i poznavanje druge kulture se svede na „Guten Morgen malo morgen“ i „jest’ Švabo i radi“.

Zato Švabo i ima, rođače.

Ako si se već nameračio ili te život primorao da emigriraš, emigraraj, rođače, kako Bog i zakon zapovijedaju. Integracija, adaptacija, akumulacija i još nekoliko velikih riječi.

Jasno, svog nacionalnog i religijskog identiteta, te ideoloških shvatanja ne bi trebalo da se odrekneš, ali to niko i ne traži od tebe. Nauči jezik svojih sugrađana, poštuj način života zemlje koja te hrani, ne blati Švabu i švapska posla kad dođeš kući jer svi mi znamo da se saginješ kad si pred njim. Kakav god da je, on ti stavlja hljeb u usta. A i da se ne lažemo, niko te nije zvao tamo, sam si se pozvao.

Sa druge strane (granice), ozbiljniji problem je na pomolu. Gasta ne predstavlja samo sebe tamo negdje u bijelom svijetu, on predstavlja rodni kraj koji je ostavio iza sebe. On je činilac grupacije kojoj primarna socijalna funkcija ne bi trebalo da bude donošenje robe iz LIDL-a i ALDI-ja no reprezentativno prikazivanje kulture i veličine svog roda i poroda, te formiranje pozitivne slike kao metod otvaranja novih staza za buduće generacije. Grupacije koja bi u društveno-političkim vodama mogla da pliva kao ajkula, te koja je u mogućnosti da promijeni medijsku i generalnu sliku o narodu iz kojeg dolazi. Grupacije koju ne čine samo sportisti no i obični, fizički neaktivni, ljudi.

Nije samo Novak ambasador srpske nebeske prirode. Svaki gaster bi mogao da bude master, ali izgleda da mu se ne da.

Sad bi mi valjda pravi rodoljub mogao da odgovori sa pričom o odlivu mladih mozgova, ali rođače, odlivanje je neminovno, a srpska tragedija je što se odlilo i što valja i što ne valja srpskom prosperitetu.

Sad bi mi valjda integrisani Srbin iz Njemačke mogao da odgovori sa pričom o tome kako, eto, nije ni svaki odseljeni njemački Srbin isti i rođače, usaglasila bih se.

Ja ih, evo, dijelim u tri kategorije:

1) Klasični Gasta
Vidi gore. Plus, valjalo bi dodati da ovaj Gasta ne kaže Munich ili Muenchen ili pak po naški, Minhen nego MinKen. Otkud k, ni Dudenu nije jasno, ali ovaj Gasta je paradoksalan.

2) Emancipovani Gasta
Frizurica je šala na stranu. Njemački se priča, kein Problem. Modira se Gasta po posljednjim njemačkim standardima, ali svoju odanost jasno prikazuje kroz tetovažu očenaša i stilizovanog krsta na plećima i ramenima. Kad dođe kući „ima mnogo žena i kafana“.

3) Zaista emancipovani Gasta
Ovaj Gasta je dijasporska zlatna koka. Integrisan jeste, ali je i dalje svjestan ko je, šta je i odakle dolazi. Jezik i poštovanje prema drugoj kulturi koristi kao oruđe za osiguravanje zdravog i normalnog života na stranom tlu. Ovaj Gasta je nerijetko visoko obrazovan, što je svakako zgodna okolnost.

I sad, šta je zaista formula uspjeha za dijasporu?

Ove iz grupe 1 i 2 turiti u grupu broj 3, ali je*at’ ga, neće se Srbin saginjati Srbinu.

Može samo Švabi.

A vi kući, gledajte laviće. Televisa Gasta presenta.

 eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar