Nakon 20 godina od ratnih dešavanja na području Srebrenice i Bratunca, u kojima su mnogobrojni Bošnjaci i Srbi izgubili svoje najmilije, ostali bez doma, preživjeli golgotu o kojoj nemaju snage ni da pričaju, svi se slažu da bi im danas život bio puno lakši bez političara koji ih se sjete jedino na godišnjicama, i to samo u svojim govorima.

Piše: Milovan Matić

Jedan dan se svi okrenu ka njima, održe svoj govor, a onda opet padnu u zaborav. Povratnica Behara Osmanović, koja je prije dva dana napokon sahranila kosti svog muža ubijenog u Potočarima, kaže da nikoga ne mrzi zbog svog gubitka, niti joj smetaju komšije Srbi, ali pored tragedije koja će je pratiti cijeli život, najviše je boli što svake godine mnogobrojni zvaničnici sakupljaju političke poene na kostima njenih najmilijih, a žrtava koje su preživjele niko se  ne sjeti.

Ne mrze nikoga

Ona je te kobne 1995. godine u Srebrenici izgubila i devetnaestogodišnjeg sina, čije posmtrne ostatke još nije pronašla.

– Ostala sam bez sina i muža u ratu. Sin je otišao preko šume bježeći od ubica i nikad ga nisam našla. Čovjeka su mi ubili u Potočarima. Ostali su mi kćerka i mlađi sin, koji su mi danas jedini razlog za život. Svoj gubitak ne mogu nikad prežaliti, ali ne mogu da krivim cijeli narod za nešto što je neki zločinac uradio – rekla nam je Behara, koja samo želi da joj bar dvoje djece koja su joj ostala imaju pristojan život.

– Danas je teško mladima da žive ovdje, i Bošnjacima i Srbima. Samo bježe u inostranstvo. Nije im lako, kao ni meni. Ljudi koji su izgubili najmilije danas nemaju ni za brašno i drva. Sve su nam lopovi uzeli. Oni koji nisu vidjeli rata dobijaju svu pomoć, a meni ni marke. Niti me ko obilazi niti pomaže, čak ni ovi iz organizacija žrtava – kaže Behara, a njena kćerka Refija nam je ispričala da ne može nikad zaboraviti šta se desilo s njenim bratom i ocem, ali da u Žepi i Birču mogu i moraju zajedno živjeti Bošnjaci i Srbi.

– Nikog ne mrzim zbog toga i mislim da mi mladi moramo izgraditi novu zajedničku budućnost u kojoj ćemo živjeti bolje. Više nikad ne smijemo dopustiti da nas zavade – poručila je Refija.

I Ramiza Šiljković, koja je u Srebrenici izgubila troje djece i muža, kaže da živi iz dana u dan, ali ne želi nikome da doživi ono što je ona proživjela.

Sve izgubili

– Izgubila sam sve što sam imala. Kako se osjećam znaju samo oni koji su nekad izgubili dijete. Pronašla sam dva sina i kćerku i njih smo sahranili, a muža još tražim – rekla je Šiljkovićeva.

Ona naglašava da nikad nije bila u sukobu s komšijama Srbima, kao ni njena djeca, i danas opet svi zajedno žive bez problema.

– Sad živim sama i nikad mi niko ništa nije loše rekao ili uradio. Uvijek govorim, daj bože da ne bude nikome kao što je nama bilo i da sve bude kako treba, najviše zbog ovih mladih generacija. Evo, i oni ovdje žive u slozi, posebno oni koji su zapamtili šta se dešavalo u ratu i oni koji su izgubili nekog svog. Njihova srca znaju kako im je i sigurno je da će živjeti zajedno – kazala nam je Šiljkovićeva i dodala da joj nikad niko od političara nije došao da je bar pita da li joj je dobro, ima li šta da jede ili kako živi.

Napušteni od svih!

U bratunačkom selu Kravice, pored spomenika ubijenim Srbima u Podrinju, zatekli smo usamljene Desanku i Slobodanku Đukić, koje su u proteklom ratu izgubile mnogo članova porodice. One nam pričaju da su svi u selu napušteni od svih.

– Izgubila sam muža u ratu, kad su napali Kravice, ali šta da radim. Tugujem za njim, ali nemam ništa od toga. Nikog nije briga za nas, samo dođu ove glavešine kad je neko obilježavanje, ispričaju tu svašta, a onda nas zaborave dok im opet ne zatrebamo. Oni samo zarađuju na nama, a nikakve pomoći nema – kaže Desanka, dok Slobodanka, kojoj je sin ranjen, dodaje da ništa ne zamjera komšijama Bošnjacima, već samo političarima koji ih zavađaju.

– Ovi koji su i zavadili narod neće ni da se okrenu za nama, samo još više prave probleme – rekla je Slobodanka.

eTrafika.net

Napiši komentar