Hedonizam je duboko ukorijenjen u samu bit ovdašnjeg čovjeka. Uvijek smo znali da sa malo napravimo puno, i da iskoristimo ono najbolje što nam život pruža, tako da nije ni čudno što se toliko pažnje kroz istoriju pridavalo “kafanskom životu”. Ipak, kafanski život je evoluirao više puta u odnosu na ono šta je predstavljao u prethodnim periodima.
Počevši od starih vremena kada su gazde ispijale kafe iz kovanih džezvi i fildžana, preko tihih kafanica u kojima se dolazilo po čašicu rakije i čašicu razgovora, pa do pravih boemskih kafana u kojima su umjetici i oni koji su se smatrali umjetnicima dočekivali zoru uz karirane stoljnjake, mirise duvana i pjesmu koja je sjekla srce. Nažalost, od svega toga danas su ostali samo karirani stolnjaci…
Jednostavno, ono što ti novi naraštaji ne mogu da dokuče je da kafana nije mjesto za izlazak, ona je bila mjesto u kojem su se pravi boemi svjesno samouništavali u procesu ostavljanja kreativne zaostavštine za neke buduće naraštaje. Kada čuješ Tomu, ti čuješ i znaš da je on dotakao dno života, da je njegova emocija iskrena, neiskvarena i da je svaka riječ pjevana iz srca. Baš zbog toga, čovjek ne mora ni da bude ljubitelj takve muzike (kao što i nisam) da bi osjećao veliko poštovanje prema njenim stvaraocima. Kafana ima dušu, ona zna za osjećanje, svi se u njoj raduju kao jedan, svi u njoj pate kao jedan. E tu smo došli do najvećeg problema današnjeg koncepta kafane, izvještačenosti i isforsiranosti. Kafaning je postao pomodarski, postao je mjesto u kojem je bitno biti viđen, a ne mjesto u kojem tražis neki svoj bijeg od svakodnevnice, utočište za sebe i svoje misli. Sama činjenica da se danas u kafanu dolazi obučen po posljednjoj modi, u starkama i kariranim košuljama je dovoljna za taj zaključak…
Nažalost krivica je tu dvostrana, ni kafane više ne drže ljudi koji to vole, već oni koji u tome vide unosan biznis. Kapitalizam je tako udario i na jedan od posljednjih bastiona zaostavštine naših starih. Svi misle da su stvorili boemski ugođaj ako služe stogodišnju ambalažu Zaječarca, domaću rakiju iz čokanjčića i imaju unutra neku policu sa knjigama… Površinski možda i jesu, ali kvalitativno to nije to. Opet se kao u lavirintu vrtimo i vraćamo na taj duh i kafansku dušu. Tako da nije ni čudo što su prije u kafanu išli Dučić, Šantić, Kapor, a sada Anđela Veštica i ostale kopije. Ekonomski princip ponude i potražnje je neumoljiv, tako da smo umjesto generacija boema dobili generacije koje ne znaju ni čašu da razbiju, a da to ne izgleda glupo i pozerski.
Makar nam niko neće moći da oduzme da se osvrnemo za nekim prošlim danima koja ćemo možda posmatrati kroz ružičastu prizmu romantičkog zanosa, a možda su to jednostavno i bila bolja vremena. Pošto je protok vremena najbolji pokazatelj svega, ono će to pokazati mnogo bolje od mene, a ja se i dalje nadam da će i ova generacija da ostavi iza sebe neke nove stvaraoce. One koji će da ugrade sebe u sadašnjost i budućnost naše kulture, i postanu legitimni nasljednici veličina koje su se time bavile decenijama prije njih.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin
