fbpx

Kako se u narod/ima veli, „svakog (politički relevantnog) gosta, jedan dan dosta“.

Predstavnik katoličkog Boga na planeti Zemlji (jer civilizacijski smo „evoluirali“ do tačke (oksi)moronskog monoteističkog politeizma) je prije neki dan skoknuo do grada Sarajeva. Sudeći po medijskim natpisima, vizita pape Franje bijaše istorijski čas za (ne)zavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Sjatio se svijet da čuje još jednu poruku mira, a politički vrh da dijaloguje o značaju dijaloga u poslijeratno doba.

Katolik, pravoslavac ili musliman, čovjeku je do sada trebalo da postane jasno da je papa Franjo prava ljudina. Šteta je samo što se u mraku religijskih doktrina, njegova humanost i želja za napretkom, oličena u slušanju glasa vjernika i zvuka vremena, posmatraju „revolucionarnim“. Kako u sakralnim, tako i u svjetovnim redovima, revolucionarno je danas biti čovjek.

Foto baza

Sudeći po obezbjeđenju i eskortu koji su domaćini priredili, papa, ipak, baš i nije čovjek. Dapače, ne dolaze politički relevantne figure u Bosnu svako malo. Osim ako ćemo gastarbajtere tretirati kao politički relevantne. Poređenja radi, cijela policijska aparatura Republike Srpske je, za vrijeme istorijske posjete pape Ivana Pavla II Banjaluci, čuvala papu. Od  koga i čega, ja – jedna obična Jelena, ne znam, ali ne znaju ni pape da su u bosanskoj basni najveći vukovi (uglavnom) oni koji čuvaju ovčice. Tačno mi bude žao što nisam kriminalac u ovim istorijskim časovima pa da obezbijedim porodicu dok se policija zanima javnim redom i mirom.

Kad smo kod mira, papina poruka mira, iako statična kao i sam mir, jeste bila u skladu sa papinim ljudstvom i dalo bi se reći uhu ugodna. Posjetu ovoj tuđoj igrački od države, papa je iskoristio da podsjeti da Bosna i Hercegovina igra posebnu rolu u evropskoj predstavi te da je dijalog ključan kako za sadašnji, a tako i budući čas.

Uz dužno poštovanje papi i njegovom dobronamjernom „kontu“, ne bih se usaglasila da smo relevantni na međunarodnoj političkoj sceni jer kako nas ni ’92. niko ništa nije pitao, tako nas i  ove 2015. godine niko ne benda, osim u slučajevima kad smo pogodna strateška barbika za igru. A ne bih se, evo ja – jedna obična Jelena, veliki poštovalac slova i osoba koja vjeruje u moć riječi, usaglasila sa papom ni po pitanju dijaloga.

Moj ti, papa Franjo, mi ti ovdje od Dejtona dijalogujemo o dijalogu. I značaju istog.

Moj ti, papa Franjo, mi ti ovdje od Dejtona diskutujemo o diskusiji. I značaju iste.

Moj ti, papa Franjo, mi ti ovdje dvadeset godina poslije, pričamo o ratu kao da nas je juče razorio, krivimo i „njega“ i „one druge“ (svaki konstitutivni ima svoje „one druge“) za sve što nam danas ne fercera.

Moj ti, papa Franjo, mi ti ovdje dvadeset godina poslije živimo kvazi-život dijaloga između korumpiranog sistema i zakržljalog društva. Dvadeset godina poslije živimo kvazi-život dijaloga između „jest’ se i dobro živjelo“ i „neće Balkanac u Evropu, slave mu i časti“. Dvadeset godina poslije, u zemlji polovne istine, dijalogujemo o dekadenciji tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela, oslikanih u krahu jugoslovenštine i komunističke „velike sreće velikog broja“.

Moj ti, papa Franjo, mi ti ovdje od Dejtona dijalogujemo o tome šta jest’, a šta nije zločin, ko jest’, a ko nije zločinac te kome će konstitutivni Bog, a kome konstitutivni čovjek da sudi. A rat je nezgodna tema dijaloga, moj ti, jer svi smo krivi, a niko nije kriv. Dobro kaže moj, pokoj mu duši, profesor istorije, Božo Marić, da je svaki rat isti – mnogo krvi, mnogo borbe. A svi znamo da istoriju pišu pobjednici, ali pravo da ti kažem, men’ se čini da će istorija ove (ne)zavisne Bosne i Hercegovine ostaviti samo gubitnike u svojim analima.

A mi ćemo ovdje, moj ti, do tada da (iz)analiziramo anale gubitka.

Umjesto da prestanemo da pričamo u prazno (kako se ovdje kod nas kaže  –  mlatimo praznu slamu) no počnemo da djelujemo, počnemo da mijenjamo, počnemo da živimo danas i sutra, a ne juče.

Od dijaloga ni Srbin, ni Hrvat ni Bošnjak se ‘ljeba najesti neće. Od dijaloga ni Srbin, ni Hrvat ni Bošnjak neće obezbijediti sebi i svojima dobro današnje i bolje sutrašnje jutra. Od dijaloga ni Srbin, ni Hrvat ni Bošnjak neće stvoriti život vrijedan življenja i priču vrijednu prenošenja na buduća pokoljenja.

Jer neće nas, sve nas, dijalog prosvijetliti niti nam utjerati u ove, lude, balkanske glave da nismo mi ni loši, a ni netrepeljivi jedni prema drugim, koliko sistem želi da budemo.

Dijalog je strava stvar kada se nameračiš da naučiš strani jezik, ali moj ti, papa Franjo, mi se ovdje itekako dobro razumijemo.

eTrafika.net – Jelena Bjelaković, foto – Vijesti.me

Napiši komentar