Raste broj žrtava porodičnog nasilja, počinioci često ostaju neprijavljeni zbog nepovjerenja u institucije, brige za ekonomsku sigurnost i sudbinu djece.

Prvi dan aprila ove godine obilježilo je i objavljivanje vijesti o brutalnom ubistvu u okolini Vršca: Draganu Jankov, staru 44 godine, sa više uboda nožem usmrtio petnaestak godina stariji muž, koji se nakon zločina objesio u susjednoj prostoriji. Ostavio je poruku njihovom sedamnaestogodišnjem sinu u kojoj je napisao samo da je to “morao da učini”. Žrtva i ubica bili su u braku 18 godina, živjeli su, tvrde u njihovom komšiluku, složno, sve do prošlonedjeljne svađe.

Ovo je jedan od gotovo tipskih scenarija ubistva žene u Srbiji, motiv je bila ljubomora, ali je zajednički imenitelj ovakvih zločina višegodišnje okrivljavanje žene za različite vrste životnog fijaska. Ubistvena formula gotovo redovno podrazumijeva i kombinaciju sa patrijarhalnim naslijeđem, alkoholizmom i neistraženim posttraumatskim sindromom, čije se razmjere mogu tek naslućivati u državi koja bilježi četiri rata u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka.

Češće od zločina koji se ne može prikriti je svakodnevno maltretiranje, ali jedini pouzdani podatak o položaju žena u srbijanskom društvu je broj stradalih u partnerskim odnosima, a u prva tri mjeseca ove godine ubijeno ih je 12, neke od njih umrle su od batina, a neke su usmrćene sa rijetko viđenom brutalnošću.

Podaci o broju ubijenih jedini su vjerodostojni zbog toga što veliki broj slučajeva nasilja u partnerskim odnosima ostaje neprijavljen. Razlozi su nepovjerenje u policiju, centre za socijalni rad i pravosuđe, patrijarhalno okruženje koje unaprijed osuđuje žrtvu, bojazan od gubitka ekonomske sigurnosti, kao i briga za sudbinu djece. Nisu usamljeni ni slučajevi u kojima prijavljeni nasilnik ženi ponovo nanosi tjelesne povrede. Ipak, državni organi bilježe da tek nešto više od 20 odsto žrtava prijavljuje nasilnika prije nego što bude ubijena.

Stereotipi o porodičnim sukobima

Prošle godine ubijeno je 27 žena koje su živjele u zajednici sa ubicom, 2013. ubijeno ih je 44, 2012. smrtno su stradale 32. U ovu crnu statistiku nisu ubilježene i žrtve koje su bile u drugim vrstama emotivne, ili seksualne veze. Krivični zakon bivše supruge i devojke ne tretira kao članove porodice. Poslanice i poslanici Narodne skupštine sa kojima smo razgovarali ističu da su, u vezi sa tim, neophodne izmjene Krivičnog zakona.

“Srbija je 2013. ratifikovala Istambulsku konvenciju i doneli smo čitav niz zakona koji proizilaze iz takozvanih međunarodnih obaveza. Imamo dobar zakonodavni okvir i donosimo obavezujuće odluke. Nažalost, poslanici ne koriste kontrolnu funkciju koju im daje Ustav, nadzornu. Polazeći od te funkcije propisane Ustavom i zakonima, u posljednje dvije godine načinili smo iskorak, u skladu sa materijalnim sredstvima koja su nam na raspolaganju. Uglavnom uz materijalnu pomoć OEBS i UNDP mi idemo na teren i pratimo kako se sprovode zakon i prateći akti koji se tiču žena žrtava nasilja. Posetili smo dvije sigurne kuće, u Beogradu i unutrašnjosti, imali smo razgovore u Čačku i Kraljevu, uglavnom sa žrtvama nasilja, ali i sa predstavnicima svih institucija koje su u lancu odgovornosti, centara za socijalni rad, policije, tužilaštava, sudova. I dalje, moram da konstatujem, ima ozbiljnih problema kada u policiju dođe prijava za nasilje u porodici. Postoje i dalje stereotipi u postupcima policijskih službenika, po modelu ‘to su njihove stvari, šta ja imam tu da se miješam’ “, kaže za naš portal Meho Omerović, predsjednik Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova Skupštine Srbije.

 Nekažnjivost zločina

Prema istraživanju agencije “Ninamedija” i lista Politika, sprovedenom na 1.200 ispitanika, objavljenom krajem februara ove godine, 44,3 odsto ispitanika smatra da je nasilje nad ženama u porastu zbog tolerantnog odnosa pravosuđa i blagih kazni za nasilnike. Ekonomska zavisnost žena spriječava ih da nasilje prijavljuju i da napuste partnera-nasilnika, smatra 41 procenat ispitanika, a nešto više od dva odsto smatra, pojednostavljeno, da su “žene same krive”, jer partnere izazivaju svojim “prigovaranjem i svađanjem”.

“Došlo je do izvesne promjene u postupanju institucija sistema nakon slučaja ubistva žene u Adi, malom gradu na krajnjem sjeveru Srbije. Tužilaštvo je pustilo na slobodu osobu koja je izdržavala kaznu zbog nasilja u porodici. Ponovo je prijavljen taj nasilnik, jer je tukao ženu, a pušten je sa obrazloženjem da nema razloga da ga zadrže. Nakon 48 sati on je ubio tu ženu. Javno sam postavio pitanje da li bi tužilac tako olako oslobodio nasilnika, da je žrtva neko iz njegove porodice. Da li bi pustio počinioca krivičnog djela za koje je izdržavao kaznu, pa je ponovo prijavljen”, kaže Meho Omerović.

Tako se stvara klima nekažnjivosti, budući da su, po ocjeni stručne javnosti i aktivistkinja za ženska prava, kazne koje izriču sudovi loša poruka – novčane su ili uslovne, te se stvara utisak da društvo takvo ponašanje toleriše.

Grubost je opšti model ponašanja

U lancu spriječavanja porodičnog nasilja važnu ulogu bi trebalo da imaju i tužilaštva, ali policija i tužilaštva često ne gone počinioce, jer se žene boje da prijave nasilje. Gordana Jekić Bradajić, zamjenica Apelacionog tužioca u Beogradu, kaže za diskriminacija.ba da “tužilac mora da reaguje u svakom slučaju kada je do njega ‘dopro glas’ o krivičnom djelu”. Preciznije, država treba da se miješa u takozvane “privatne stvari”.

“Žene su u ovakvom postupku potpuno nezaštićene, a pritom su konstantno izložene nasilju. Nije to isto kao tuča u kafani, gde je neko lako ili teže povrijeđen. One se plaše da će nasilje biti gore, ako ga prijave, a mi nemamo službe koje će brinuti o bezbjednosti žrtava tokom suđenja. Dešava se da prijatelji ili poznanici iz policije dojave nasilniku da ga je žena prijavila, a ona tada ponovo bude zlostavljana. Javni tužioci često i ne znaju koje mjere iz Porodičnog zakona mogu da predlože sudovima. Zabranu prilaska žrtvi, na primjer. I te mjere je često nemoguće sprovesti, niti bilo ko kontroliše njihovo sprovođenje”, ističe Gordana Jekić Bradajić.

Uzroci nasilja su i u vaspitanju i javnoj podršci muškarcima nasilnicima. Tako je nedavno (Večernje novosti, 23. mart) kriminolog i pedagog Zlatko Nikolić ustvrdio, prizivajući davno prošla vremena, kako su i muškarci žrtve porodičnog nasilja.

“Ako hoćemo rodnu ravnopravnost, moramo podjednako da se bavimo i muškim i ženskim žrtvama. Možda broj žena koje ubijaju muževe nije jednak kao broj muškaraca koji ubijaju žene, ali to je samo zato što su one fizički slabije. Ali zato mnoge ubijaju partnere duhovno, emocionalno, jezikom…”, rekao je Nikolić.

Ova često citirana javna ličnost očito spada u ona dva procenta ispitanika koji smatraju da žene zaslužuju batine zato što “zvocaju” i kaže, uprkos istraživanjima, da je “socijalna sredina generalno uvijek bila tolerantnija prema ženskom polu”.

“Kada tabloidi u priču dodaju pikanterije kako je neka žena ubijena, da li je njen leš spaljen ili iskasapljen, onda nam kroz špijunku bračne sobe pogled izgleda krvav, a žene kao ugrožena vrsta”, izgovorio je Nikolić.

To javno poručuje kriminolog, bez komentara novinara, valjda bi trebalo da pomislimo kako je Srbija raj za žene. Uživajmo u “pikanterijama” iz bračnih soba, pogotovu ako su u njima pokojnice.

Diskriminacija.ba – Bojan Tončić, Foto – roditeljsrbija.com

Napiši komentar