Udai Husein ili Mesarev sin, kako su ga mediji nazivali, bio je najbrutalniji član omražene iračke porodice Husein. Prenosimo vam tekst objavljen u sedmičnim sportskim novinama “Nogomet” maja 2003. godine.
Kao malo dijete navodno se igrao sa granatama, a već s deset godina pratio je oca u obilasku prostorija za mučenje smještenih u poznatoj Palati kraja gdje su okončali mnogobrojni Sadamovi politički neprijatelji.
Već sa 16 godina Udai je počinio prvo ubistvo ubivši profesora koji ga je osramotio pred djevojkom, a time se tada javno hvalio pred kolegama iz škole.
Gotovo 20 godina Udaji je bio najmoćniji čovjek iračkog sporta. 1984., kad mu je bilo 20 godina, otac mu je povjerio irački olimpijski odbor i Fudbalski savez nadajući se da će Udai moći ponovo izgraditi potonuli duh mladih ljudi iračke države.U iračko-iranskom ratu, koji je trajao dugih osam godina, ubijeno je stotine hiljada mladih Iračana i Sadam je mislio da će uspjeh u sportu obnoviti nacionalni ponos.
Međutim, njegov plan nije uspio jer otkako je Udai preuzeo kontrolu, sport se spustio na najniže grane u istoriji te države.
Irak je nekad bio uspješan u sportu, dominantan u Aziji – 1980, na Aetnim olimpijskim igrama u Moskvi imao je 46 sportista, u Sidneju predstavljala su ga samo četiri, a u Atini ih nije ni bilo.
Udaieva sklonost ka nasilju odavno je javna tajna među službenicima međunarodnih sportskih organizacija. Prema podacima Amnesty Internationala iz 2001. godine, Udai je naredio da se jednom članu osiguranja u Olimpijskom odboru odsječe ruka nakon što su ga optužili za nestanak sportske opreme.
1997. FIFA je u Bagdad poslala dva inspektora da ispitaju članove iračke fudbalske reprezentacije koji su bili kažnjeni bičevanjem po stopalima nakon što su od Kazahstana izgubili utakmicu koja ih je trebala odvesti na SP u Francusku…
Nakon poraza od Japana 1:4, za glavne krivce Udai je odredio trojicu reprezentativaca koji su za kaznu tri dana proveli u zatvoru gdje ih je čekala tradicionalna falaka. A kad se nisu kvalifikovali na SP 1994. fudbaleri su bili prisiljeni igrati sa betonskom loptom.Inspektori su u Iraku proveli dva dana, ali, razgovarali su samo s ljudima koje je Udai izabrao i zaključak je bio da se ništa nije dogodilo.
“Naravno da su se ta mučenja dogodila.Ali kad razgovarate sa sportistima koji cijeli život žive u strahu i pod Udaievom kontrolom, šta možete očekivati da će reći?Uz to, u sobama za razgovor bili su agenti tajne službe”, izjavio je Šarar Hajdar, bivša iračka fudbalska zvijezda, koji je skupio 40 reprezentativnih nastupa.
Hajdar je prvi put zatvoren nakon što su izgubili 1:0 utakmicu u domaćoj ligi.U zatvoru su završili još nekoliko igrača i trener kojeg je svako popodne puštao da održi trening s ostatkom igrača. Vremenom je Udai postajao sve gori.
“Bio sam mučen četiri puta poslije utakmica, pa se mogu smatrati sretnikom. Nekima je bilo mnogo gore. Najgore je bilo poslije prijateljske utakmice s Jordanom koju smo u Amanu izgubili 2:0.Udai je mene i još trojicu saigrača odveo u zatvor. Kad smo stigli, skinuli su nam majice, privezali za željeznu šipku.Onda su nas vukli po betonskom podu dok nam se nije oderala koža s leđa. Potom su nas vukli preko pijeska da nam on uđe u rane. Konačno, natjerali su nas da se popnemo na lotre i skočimo u bazen pun blata iz kanalizacije. Htjeli su da nam se rane inficiraju. Sljedeći dan, i svaki nakon toga tukli su nas po stopalima. Moja kazna kao zvijezdi ekipe iznosila je 20 udaraca dnevno. Kad sam upitao čuvara koji me tukao hoće li ikad moći sebi ti oprostiti rekao je da kada to ne bi napravio, dogodilo bi mu se isto. Udai je nas sportiste uzimao za primjer – vjerovao je da će ljudi kad vide da se ne boji premlatiti i mučiti heroje, živjeti u još većem strahu.”, rekao je Hajdar.
Udai se neprestano poigravao s preplašenim sportistima. Dva puta u Hajdarovoj karijeri, 1998. kad je igrao za juniore, i 1990. prije utakmice sa starim suparnikom Iranom, prijetio je ekipi da će im, ako izgube utakmicu, pri povratku kući dignuti u zrak avion. Utakmicu su izgubili, nije se ništa dogodilo, ali Hajdar priznaje da nikad nisu znali hoće li Udai izvršiti svoje prijetnje ili ne. Ponekad ih je satima poslije utakmice znao držati na terenu govoreći im da će ih kazniti, da bi ih na kraju ipak pustio prijeteći da će se sljedeći put provesti mnogo gore ako ne budu igrali kako treba.Hajdar je na kraju odlučio prestati igrati fudbal i povući se iz reprezentacije:
“Dok sam odrastao, otac nikad nije povisio ton dok je razgovarao sa mnom. A sad sam doživio da me tuku i zatvaraju zato što se bavim sportom koji volim od djetinjstva.To više nisam mogao podnositi, fudbal mi je postao najveće razočarenje u životu, počeo sam se mrziti. Neprestano sam se pitao zašto igram kad u tome ne nalazim nikakvo zadovoljstvo i konačno sam odlučio prestati.”
Ali, tada je došao Udai i naredio mu da se mora pojaviti na sljedećem treningu jer su ih očekivale važne kvalifikacione utakmice koje su odlučivale o nastupu na SP u SAD.
“Odveo me u Olimpijski zatvor gdje me čekala falaka – 3 puta dnevno po 20 udaraca po stopalima. Dobivao sam samo čašu vode i krišku hljeba dnevno. Potom su me premjestili u zatvor al-Radvanija gdje sam dobio puni tretman. Dočekali su me prijemom, skinuli su mi odjeću stavili na leđa i, držeći me za noge, vukli po betonu, pa pijesku da bih onda morao skočiti u blato kanalizacije. I sve to jer sam želio prestati igrati fudbal.”
Udai je, kaže Hajdar tretirao igrače svojim vlasništvom.Znao je u dva noći poslati po fudbalere i okupiti ih na igralištu kako bi igrao protiv njih. Naravno, imao je dvije lijeve noge, ali svi su bili i suviše preplašeni, naročito oni u protivničkoj ekipi.
Hajdar danas živi u Londonu, nakon što je 1998. konačno uspio pobjeći iz Iraka, i radi kao sportski urednik u jednim novinama na arapskom jeziku i priprema se za trenerski posao.
Mnogi borci za ljudska prava godinama prozivaju čelnike MOO-a zbog stanja u Iraku optužujući ih da zatvaraju oči pred istinom, što je sramota za tu organizaciju kad se zna da koja su olimpijska načela. INDICT, udruženje za ljudska prava sa sjedištem u Londonu, uložila je žalbu MOO-u tražeći da se Irak izbaci iz olimpijske zajednice.Uz žalbu bila su priložena i potresna svjedočenja brojnih iračkih sportista.MOO je pristao istražiti Udaievo ponašanje.Međutim, dugo vremena niko iz MOO-a nije kontaktirao te sportiste.Predsjednik MOO-a nedavno je izjavio da je njegova organizacija primila pritužbe o nehumanom tretitanju sportista u Iraku, izjavivši da je sada sve u rukama olimpijskog Etičkog odbora.Ali, član MOO-a Ričard Pound izjavio je:
“Važno je istaći da su ovo samo iskazi, a moramo biti sigurni da sve to nije vezano za sukob Iraka i SAD-a, da nas niko ne iskoristi kao propagandu. Nikad se ne zna.”
Nakon tih riječi Šarar Hajdar samo je dodao: “Gadi mi se da neko uopšte može tako nešto reći.Volio bih da prijeđu prekonaših ožiljaka, da vide bol u našim očima i kako plutamo kanalizacijom.Tada niko više ne bi posumnjao.”
Ahmed Kadoim, FIFA-in sudija koji je iz Iraka pobjegao 2003. godine , nastradao je jer nije poslušao Udaievu želju da namjesti fudbalsku utakmicu.
“Bio sam sudija na utakmici između al-Šorta i pripadnika vazduhoplovnih postrojbi. Rekli su mi da Šorta treba pobijediti, ali sam odbio učestvovati u namještaljki i utakmica je završena nerješeno, 2:2.Nakon utakmice Udaievi ljudi odveli su me u zatvor al-Radvania i tri puta dnevno mlatili gumenim cijevima i štapovima. Kazna je iznosila po deset udaraca svaki put.Kad sam krvario, natjerali su me u bazen pun izmeta, a iako je prošlo skoro godinu dana, još uvijek osjećam bolove po cijelom tijelu”, rekao je Kadoim.
Udaieva mučenja uvijek su dobro smišljena.Udarcima po stopalima, najčešće kažnjava fudbalere. Na taj način slome se brojne manje kosti, pa žrtve neko vrijeme ne mogu uopšte hodati. Odbojkaše je jednom prilikom natjerao u ćeliju koja nije bila više od 160 cm, uz to je bila toliko mala da cijela ekipa nije mogla istovremeno sjediti.Dok su jedni zgrčeno sjedili, drugi su morali stajati skroz sagnuti. Sva mučenja imaju psihološku pouku – odbojkašima je tim činom poručio da su trebali igrati kao veliki sportisti, a kako nisu, neka vide kako je to osjećati se malen. Fudbaleri trebaju biti brzi i spretni, nakon falake su vidjeli kako je to kad si fudbaler a ne možeš koristiti noge.
“Ovo je moj Irak. Sramoćenjem Iraka sramotite i mene.U sportu ili pobjeđujete ili gubite.A ako izgubite, bolje da ne dolazite kući”, najčešće su Udaieve riječi upućene sportistima. Zato ne čudi što je sport u toj arapskoj državi danas gotovo mrtav.
Većina sportista i sportskih radnika koji su uspjeli spasiti glavu i pobjeći iz Iraka, slažu se da je Udai najveći problem iračkog sporta.
“Irački klubovi bili su prvaci Azije u mnogim sportovima, ali od Udaieva dolaska na vlast, sve je krenulo nizbrdo.Irački olimpijski odbor ni približno nije sportsko mjesto, to je samo njegov svijet, njegovo mijesto.”
Prije Zaljevskog rata Irak je bio jedna od najmoćnijih bliskoistočnih država, Arapski kup osvajali su tri puta, Golfski kup dva puta, Azijske igre jednom za vrijeme 80-ih105. Od toga danas nema ništa, Udaieve “motivacijske” taktike nikako ne uspijevaju. Prestrašenim ljudima, umornim od života u bijedi, nije ni do čega, a najmanje do sporta.
eTrafika.net
