Evo, došao je 28. jun – stogodišnjica Prvog svjetskog rata. Od samog početka ove godine silni pozvani i nepozvani, relevantni i nerelevantni analitičari i kvazianalitičari iznosili su svoja mišljenja s ciljem da pokažu i dokažu svoje teorije i ideje o tome šta je uzrok, a šta povod ratu, da li je Gavrilo Princip terorista ili samo mladić romantično zanesen idejom jugoslovenstva, da li je Srbija kriva ili nije kriva za otpočinjanje rata, te šta koja strana ovog dvojakog pristupa u stvari krije, želi i hoće da postigne.
Ja, po ličnom mišljenju još uvijek nekompetentan da odgovorim na ova pitanja, neću se ni pokušati upustiti u tu sferu – neka se time bave ovi gore spomenuti. Ono što mene interesuje jeste kako mi mladi stojimo u odnosu na svoje vršnjake koji su prije tačno jednog vijeka bili naših godina, šta to mi imamo da ponudimo današnjici i sutrašnjici, te koje su nam to sličnosti i razlike u odnosu na mladobosance.
Kad god se pokrene priča o mladima u današnjici, sama od sebe se nameću neka od pitanja pokojnog Aleksandra Tijanića upućena studentima novinarstva na beogradskom FPN-u: „Ko ste, bre, vi ljudi? Šta je vaša generacija? Koja je vaša pjesma? Slogan? Šta piše na vašem bedžu? Kome vjerujete? Čemu kličete? PROTIV ČEGA STE, ZA ŠTA JESTE?….“
I, zaista, protiv čega smo? Za šta smo? Za mladobosance odgovori na ova pitanja su bili jasni, ali da li je tako i u našem slučaju? Da li i mi imamo tu (barem jednu) ideju vodilju koja će određivati naš put? Da li imamo ono zbog čega ćemo u svoj svojoj naivnosti činiti ponekad pogrešne, ali, vjerujem, češće ispravne korake? Da li imamo išta više od vikend-okupljanja na klupi u parku uz dvolitarsku flašu piva i jeftinu muziku sa skupih telefona? Da nije pojedinaca koji odbijaju da se uklope u takvu prosječnost, odgovor bi bio – „apsolutno ne“. Ovako je samo – „ne“.
Ali, kako bi se i moglo očekivati nešto više od toga? Na fakultete se sve više ide da se ne bi bilo kod kuće, zato što je drug to isto upisao ili zato što je neko rekao kako se nakon diplomiranja na tom i tom fakultetu lako stiže do posla. Kulturna dešavanja se sve manje posjećuju radi zadovoljavanja kulturnih potreba, a sve više da se bude viđen i da se povodom toga može postaviti status na fejsu ili „zacvrkutati“ na tviteru. Knjiga se čita tek kad New York Times objavi da je riječ o bestseleru „koji je zaveo cijeli svijet“. U takvom ambijentu piramida vrijednosti očigledno stoji obrnuto i, čini mi se, malo koga interesuje koliko još taj vrh može da balansira i drži cijelu konstrukciju.
Ipak, treba priznati da su i generaciju prije 100 godina predvodili pojedinci, individualci spremni na korak u nepredvidljivost. I možda se baš tu krije i šansa za našu generaciju – u pojedincima željnim dokazivanja, pojedincima koji se neće „pomiriti sa sudbinom generacije proizvedene u trominutnom aritmičnom susretu nesrećnog spermatozoida i uplakane jajne ćelije“ (A. Tijanić). Pojedincima kojima će pištolj biti znanje koje posjeduju, a metak riječi kroz koje će to znanje ispoljavati.
Ja iskreno vjerujem u postojanje takvih pojedinaca. Vjerujem da ćemo i mi iznjedriti nekog novog Gavrila Principa koji ne mora „umrijeti da bi živio“, ali koji će biti sposoban svojim djelima opaliti metak u današnji truli sistem. Jasno mi je da ovo zvuči pomalo idealistički, možda onako kako su mladobosanci vjerovali u jugoslovenstvo, ali ako nemamo ideal zbog kog „pucamo“, uzalud će „čaure“ padati na zemlju.
eTrafika.net – Dušan Kondić
