fbpx

U vrijeme zemljotresa koji je razorio Banjaluku Goran Terzić bio je učenik šestog razreda. Kaže da se sjeća svakog detalja, a one najpečatljivije je rado podijelio sa nama.

Banjaluka se prvo tresla u ponedjeljak naveče, 25. oktobra 1969. godine, kada je Terzića otac uzeo za ruku i izveo ispred zgrade. Noć su proveli u autu.

„Sjećam se da sam bio u dvorištu zgrade kada je bio jači udar. Pao sam na zemlju, a majka je pokušavala da dotrči do mene, ali nije mogla. Sutradan je bila obustavljena nastava, a ispred zgrade sam vidio ljude u pidžamama. To su bili pokretni bolesnici, koje su otpuštali iz bolnice da sami idu kući. Ulice su bile pune vojnika koji su pomagali ljudima, a pred svakom važnijom zgradom nalazio se vojnik kao čuvar“, priča Terzić za eTrafiku.

Drugog dana uslijedio je jači udar, čak 8,5 stepeni Merkalijeve skale. U svom tom haosu koji je nastao pomagali su čak i zatvorenici, od kojih niko nije iskoristio priliku da pobjegne. Po tom događaju snimljen je i film „Dan duži od godine“. Dan-dva nakon zemljotresa stiglo je i rukovodstvo tadašnje države, na čelu sa Titom.

 „Ubrzo je počela stizati pomoć, sjećam se da ko kod je podigao ruku oni bi mu bacili šator. Mi smo proveli dvije noći pod šatorom, a onda se vratili u skoro neoštećen stan. Sva rodbina je bila smještena kod nas i pošto nije bilo mjesta za sve, ljudi su spavali po podu.“

zemljotres_bl_terzic_5

Dječaku od 11 godina je sve to bilo zanimljivo gledati, a u sjećanje mu se urezao prizor bolesnika na klupi.

“Tek je operisao slijepo crijevo i sjeo je na klupu ispred naše zgrade, nije imao snage da ide dalje.“

Nedugo nakon zemljotresa cijeli grad je bio pod šatorima, a Gimnazija i studentski dom bili su srušeni.

„Onda je došla odluka da se sve osnovne i srednje škole izmjeste iz grada. Moja škola je provela šest mjeseci u Splitu, gdje smo bili smješteni u jednom hotelu i svi su bili stvarno divni prema nama.“

zemljotres_bl_terzic_1

Kako se prisjeća Terzić, Banjaluku je upravo te godine zahvatila jedna od najvećih zima ikada. Snijeg je bio ogroman, a studentski dom je bio smješten u prikolicama.

Grad na Vrbasu postao je predmet pažnje cijele države, bio je oslobođen carine na uvoz robe koja je bila potrebna za obnovu, a stanovništvu su se dijelili povoljni krediti na 20 godina sa minimalnom kamatom.

zemljotres_bl_terzic_4

U to vrijeme nastale su i dvije urbane legende.

„Prva je da se žena kupala i tokom zemljotresa je gola istrčala vani i pitala komšinicu da joj dadne nešto da obuče. Ova je skinula cipele i dala joj. Druga legenda kaže da je u ponedjeljak naveče, za vrijeme prvog potresa jedna djevojčica počela guliti bananu. Sutradan ujutru je ponovo krenula guliti bananu i desio se drugi zemljotres. Od tada ih nije uzela u ruke.“

U Vilsonovoj ulici preko puta Vrbasa živio je ujak njegove majke. Kada je zemljotres počeo zaglavila su mu se ulazna vrata stana pa nije mogao vani.

„Od tada imam naviku da pogledam luster čim čujem neki tutanj. Ako se ljulja zemljotres je, ako se ne ljulja sve je u redu.“

zemljotres_bl_terzic_2

Nakon zemljotresa je na mjestu nekadašnjeg Suda ostala samo ruševina koja je Terziću i njegovim drugarima još godinama nakon toga služila za igru. Na tom mjestu danas se nalazi Zavod za zapošljavanje.

Tokom haosa koji je nastao na obalama Vrbasa mnogi ljudi su pokazali svoju humanost, a jedan od njih je i poznati Mujo koji je cijeli dan pekao ćevape i dijelio svojim sugrađanima, priča ovaj Banjalučanin.

zemljotres_bl_terzic_3

 

 

eTrafika.net – Vanja Stokić

Napiši komentar