Ljeto Gospodnje ’94. Gospodnje, Alahovo i od onog drugog Gospoda. Ishranom dominira mlijeko u prahu, pijacom šuškavci, a ulicama redovi za benzin. Zvučnicima dominiraju Baja Mali Knindža, Mahir Bureković i Marko Perković Thompson, zavisno od nacionalnosti zvučnika. (da, o ’94. pišem, ne 2014., nema potrebe da provjeravate datum)
Praznine poslije Dnevnika, uz nezaobilazne navedene umjetnike i još nezaobilaznije regrutacijske spotove, tu i tamo popuni neka „lakša“, ali opet pažljivo odabrana numera. Na autoru dostupnim kanalima bila je to antologijska „Ne može nam niko ništa“. Međutim, nakon godina svakodnevne upotrebe u brojnim dozama, pomalo se izlizala, pa je odlučeno da bude zamijenjena. I tu se javila ona. Violeta. Ne maramica, već Miljković.
Nakon prvog albuma, nerazumljivo nezapaženog za jednu takvu zvijezdu u nastajanju, Violeta Viki Miljković godine 1994. na tržište gajbica i gepeka izbacuje novo izdanje, a numera „Nikom nije lepše nego nama“ je automatski, poput najbolje puške iz tih vremena, lansira u zvijezde neba na kojem je važila zabrana letenja. Sa razbarušenim kikicama, širokim ruralnim smiješkom i blago erotizovanom ratarskom kostimografijom, vrckasta Viki zaposjela je male EI Niš ekrane poput udarne vijesti o novom vojnom osvajanju nekog neprijateljskog zaseoka. U spotu snimljenom po cijeni od nekoliko bureka sa jogurtom za glumce, snimatelja i konja, u pejzažu nekog (po slobodnoj procjeni) vojvođanskog sela, mlada Violeta se ludo provodi sa svojim prijateljima, pri tome demonstrirajući zavidne vještine jahanja, baratanja vilama i igranja užičkog kola, ali i predstavljajući svijetu dotad neslućene patente, poput domaćinskog „air vile“ pandana američkoj „air guitar“ sviračkoj simulaciji. No, ludi poljoprivredni provod vizuelno predstavljen u tri i po minute je ništa naspram hedonizma o kojem drhteći glas mlade Miljkovićeve pjeva.
„Koka kola, marlboro, suzuki
diskoteke, gitara buzuki
to je život, to nije reklama
nikom nije lepše nego nama!“
U vremenima kada je koka kola bila štedljivo razblažena čaša već spomenutog mlijeka u prahu, kada su jedine pristupačne cigare bile morava i drina, kada je i stari fićo bio parkiran jer je tvrdoglavo odbijao da ide na vazduh i vodu, kada su umjesto gitara svirale sirene, noćni život predstavljao policijski čas i selidbu u sklonište, a ljepše bilo svim žiteljima planete koji se nisu nalazili u Ruandi, Viki je tvrdila drugačije. Ona, u ime svih onih koji su joj pjesmu naručili, napisali, komponovali, producirali i na tv postavili. To što se pričinjava nama sa ove strane Drine i našim vršnjacima pod embargom s one strane Drine, to je do nas. Subjektivan osjećaj sporadičnih pesimista. Sram nas bilo. Ako Viki kaže da imamo svega i da nam je super, pa se još osmijehne, namigne i zadigne suknjicu, ko smo mi da sumnjamo u to? Život je lijep i sasvim ti je dobro, shvati to i ne budi namćor više. Ha, čo’eka!
Luda vremena su to bila, rekli bi neki. Luda vremena, rekao bih i ja, da me nije stid priznati da nisu bila, no da su i dalje. Ne sporim, prestali smo pucati, sad se samo pljujemo, to je za nas ogroman iskorak. Ali sve nešto imam čudan osjećaj da nam i dalje nije dobro. Ne znam zašto, možda je žgaravica. A možda je i zato što je Viki i dalje tu, u zvučniku i na ekranu. Skratila i kikicu i suknjicu, okružila se plejadom novih kolega i bitno proširila asortiman. Iz albuma u album, zavisno od finansijera, reklamiraju se nova alkoholna i bezalkoholna pića, automobili, cigarete, ali i brojni drugi proizvodi široke potrošnje, od telefona do lijekova. Ne, Rambo, nije turbo folk već turbo shop folk. Ljudi su prisutniji i efektniji od svake unajmljene domaćice koja reklamira posuđe i deterdžent, džaba joj gratis set noževa.
Današnje varijacije stiha „koka kola, marlboro, suzuki“ su mnogobrojne. To je, valjda, ta toliko iščekivana blagodet potrošačkog društva, da možemo više toga da nemamo. Trojka iz naslova je odabrana prema afinitetima bivših i sadašnjih vođa iz tri ključne Jugo republike, kao omaž njihovom doprinosu. A on je ogroman, naravno. I u tome što nemamo ono o čemu se pjeva, i u tome što se pjeva o onome što nemamo. Jer kada se noge doteturaju u sitne sate sa splava ili iz podrumskog kluba, pa glava osvane tri broja veća, mora neko da se pobrine da bol ostane samo u njoj. Da se slučajno ne osjeti u džepu iz kojeg je iskeširano za promovisane artikle u naletu pijane euforije i melodične reklame sa zaglušujućeg zvučnika, jer je bol u džepu mnogo opasnija po fotelju. Zato je tu cijeli ansambl vrijednih radnika na održavanju „Viki efekta“ – od reprizera vječitih „život je lijep“ serija a la „Bolji život“, preko „rijaliti zvijezda“ i „starleta“, do voditelja vijesti i analitičko-političkih gostiju u istima – svi se oni svakodnevno brinu da se bezbolno prespoje pijane noći i da se gledaloslušalac što rjeđe zapita da li mu je zaista toliko dobro koliko mu objašnjavaju da jeste.
Ne, nisu vremena luda, uopšte. Ludi smo mi.
Na istom albumu, te ’94, objavljena je i jedna druga pjesma. Pjesma čiji su stihovi: „Hajde, vodi me odavde, negde gde su noći mlade, gde za nas još ima nade“. Takođe stihovi koje je poslušao i po njima postupio veliki broj mladih. Objavljeni iste godine, na istom albumu. Jedan „hit“ da kroji svijest u danima zavaravanja, drugi da bude ventil za podsvijest u sekundama istine. Tako to valjda ide u ludim vremenima. Ili sa ludim ljudima.
eTrafika.net – Nenad Bosnić
