fbpx

Oduvijek sam smatrala da su humanitarne akcije najuobličeniji dokazi nefunkcionisanja države. Prebacivanje tereta odgovornosti i bremena krivice na građane umjesto preuzimanja kontrole nad situacijom i rješavanja konstantnih problema u oblasti socijalnih i zdravstvenih pitanja. 

Oduvijek sam smatrala da su humanitarne akcije jedinstvo selektivnog spašavanja života i privremenog smirivanja talasa nezadovoljstva i bujice neorganizovanosti.

Oduvijek, a evo i sada. Vjera u bolje sutra mi je poplavljena.

Foto baza

Građani se na lokalnom i regionalnom nivou organizuju, podstaknuti medijskim praćenjem situacije koja poziva na humanost, te okreću kojekakve brojeve, doniraju tone paketa i iskazuju podršku unesrećenim. U određenom broju slučajeva, ishodi humanitarnih akcija su bili pozitivni te su životi oboljelih i stradalih bili skrpljeni.

No, da li je na građanima da spašavaju živote svojih sugrađana ili na državi da kreira sistem koji će svima pružiti zaštitu i sigurnost te krpljenje života? Čemu služi jedna država ako ne svojim građanima i njihovom dobrostanju? Zašto iz svojih džepova finansiramo plate foteljaša kada nam ne mogu obezbijediti osnove građanske zaštite – socijalnu i zdravstvenu sigurnost?

Jednoj običnoj Jeleni je dozlogrdilo da sluša priče kako se sistem, eto, neće i ne može promijeniti. Ne može i neće jer mi ne možemo i nećemo da ga mijenjamo.

Nije stvar u jednoj je*enoj konvertibilnoj marki. Zaista nije.

Nije stvar ni u jednom je*enom humanitarnom paketu. Zaista nije.

Ali dok građani bivaju humani, neko tamo biva nečovjek i sladi se na ubogosti puka.

U želji da ne budem pogrešno shvaćena, naglasila bih da nemam ama baš ništa protiv pomaganja jednom Gojku i jednim sestrama Gajić, te protiv organizovanja humanitarnih događaja sa ciljem finansiranja krpljenja njihovih života niti išta protiv pružanja pomoći žrtvama tragične poplave.

Ali šta je sa jednim Vladimirom, koji leži sam u svojoj sobi dok mu rak kostiju ubija posljednje zrno snage?

Šta je sa jednom Marijom, koja povraća krv i gubi borbu sa bolešću?

Šta je sa jednim Milutinom i njegovom jednomjesečnom bebicom, koji su zarobljeni u svom mokrom domu?

I šta je sa jednom bakom Gogom, koja je gladna već dvije sedmice?

Šta je sa njima? Ko će njima da pomogne? Ko će njih da spase?

Građani ne mogu.

Za znatan broj priča, koje zaslužuju srećan kraj, nikad nećemo ni čuti te nećemo moći robinhudovski da odigramo ulogu u njihovim životnim predstavama. Znatan broj priča će okončati kobno jer građani, uprkos dobroj volji, neće uvijek moći da cijepe što krvari.

Ja sam građanka koja gubi vjeru u smisao humanosti raje.

Jer me boli.

Prevara i poigravanje sa ljudskom dobrotom. Uništavanje zrna dobrog u oronulom sistemu.

Prije neki dan priča mi kolega kako paketi, koji su poslani u Doboj, nisu stigli do svoje mete jer eto, druga stranka pitu mijesi tamo. Prije neki dan čujem ti ja i da je određena suma novca, sakupljena za stradale i ugrožene u poplavljenim područjima, otišla u džep kojem nije bila namijenjena. Prije neki dan sjednem i gledam koliko je dobrih ljudi izronilo iz ove poplave i mislim se koliko će tih istih dobrih da potone jer se neko našao je*ati sa njihovom dobrotom i lomiti njihovo humano srce.

Prije neki dan mislim se kako tako dobri ljudi izabraše tako loše vođe.

Prije neki dan…

A sve dok ne dođe tamo neki dan, dan promjene iz korijena, humana srca će biti lomljena, poneki životi će biti sačuvani, a mnogo nepravde će biti načinjeno i mnogo dobrote će pronaći utočište u pogrešnim rukama.

Tamo neki dan će biti formirano sistemsko rješenje prema kojem će svakom građaninu i građanki biti pruženo dostojanstvo i sigurnost oličena u pravičnom i organizovanom raspoređivanju sredstava i podrške, u kojem se građani neće bojati svojih vođa niti će kuditi svoju maticu jer ćemo tamo neki dan biti sigurni da će Vladimir izvojevati boj sa rakom, da će Marija prestati da povraća krv, da će Miltinova bebica biti na suvom te da baka Goga neće nikada više biti sama.

Njih će čuvati onaj sistem i oni ljudi, kojima su ukazali povjerenje te onaj novac, koji su cijeli život izdvajali za državu i ne-daj-ti-bože dane.

Tamo neki dan…

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar