Iza ugla proviri foteljaš i gromoglasno uzviknu da „naša“ (a i vaša, narode) stranka ne samo da isplaćuje peMzionerima njihov krvavo zarađen papir u vrijednosti od 50 konvertibilnih maraka, no i da mladima (dapače, onima na kojima svijet ostaje) pruža podršku u vidu podsticaja mobilnosti i aktivnosti srednjoškolskog i studentskog soja.
„Idite, putujte, otkrijte, saznajte, ali se vratite i podarite svojoj zemlji, lokalnoj zajednici (zvuči EU-ovski, zar ne?) i unapređenju domaćOg“, reći će svaki koji je svojoj lokalnoj zajednici podario još jednu velelepnu vikendicu sa ozloglašenim lavićima na kapiji i figuricama sedam patuljaka u vrtu.
No, istini za volju, ti isti „predvodnici naroda“ su malo kad i malo čime odista unaprijedili lični i profesionalni razvoj mladih (i neukih) kroz pokretanje i njegovanje politike globalnog sela.
Uprkos neefikasnosti zvaničnika i nemogućnosti da (po ko zna koji put) sprovedu obećanje, govoriti o nepostojanju prilika za mladog, radoznalog čovjeka željnog informacija, otvorenog za širenje uma i produbljivanje duha u „sveckom komjunitiju“ te naprosto ornog da mu guzica vidi puta, je postalo odveć komično, cinično i sasvim neopravdano.
Pored nemalog broja Mundus-a, Action-a, Ebert Stiftung-a, EVS-ova, AIESEC-a (ovi su moji) i MUN-ova, kako da se mozak ne odlije? Tvrditi da su za nas mlade (čak i mlade iz rodne mi grude) zaključani širina i bogatstvo međunarodnog dijaloga, zatvorena vrata globalne zajednice te zakovani okovi globalizovanog (ne)jedinstva se, u doba ekspanzije informacionih tehnologija, može protumačiti jedino i isključivo kao nedovoljno temeljna i predana posvećenost otkrivanju benefita jedne Liceknjige ili pak jednog Gugela.
Istini za volju, lagodnije je sjediti u toplini svog doma, gdje su majka koja pere i kuva zajedno sa ocem koji kešira kafe, flaše, dimove, ali i pale ispite te zapomagati i kriviti kurvu sudbinu, ali i sve druge osim (prirodno) sebe što nema posla, nema ‘ljeba, nema budućnosti.
„Poslije fakulteta, idem na biro jer tamo su mi svi ortaci“, reći će braco, nijedne sekunde ne pomislivši da je mogao učiniti „nešto“ (ama bilo šta) u svoje nevino studentsko doba kako ovu rečenicu nikada izgovoriti ne bi morao.
Nema prilika, nema pa to ti je…I džaba sve.
Istini za volju, lagodnije je, zgodnije i bezbolnije je živjeti i roviti kurvu sudbinu sa takvim uvjerenjem. Vođenje ovim stavom daje priliku (ironija, majka mila) da individua prebaci teret svoje životne bitke sa sebe na društvo i na one druge te sebi olakša svaki poraz i umiri svoje nezadovljstvo sobom i svijetom.
Kako bilo, sa prilikama ili bez njih, uz podršku foteljaša ili ne, uz zapomaganje ili ne, odliv mozgova je odista realnost savremenog društva. Budimo precizni, Jelena. Ne savremenog društva kao cjeline. Država trećeg svijeta, država u ekspanziji, država ekonomsko-politički kolonizovanih od strane viših sila. Njihova, odnosno naša, realnost.
Riječ je o procesu koji ipak nije pojava modernog doba nego se istorijski zavlači u pore prethodna tri vijeka i postepeno isisava crnačko-radnički, intelektualno-akademski i fizičko-talentovani soj iz grude nedovoljno razvijenih, nedovoljno civilizovanih i nedovoljno globalnih. Paradoksalno.
A procesni ishod?
Kao ishod se oslikava široka nam dijaspora, od koje godišnje primamo megalomanske pakete kvalitetne robe (mislim na odjeću i obuću), otužne priče o hladnoći i surovosti zapadnog svijeta i nesigurnost u odgovoru na pitanje: „Da li žališ što si otišao/otišla?“. (I ne, ne osuđujem braću gastarbajtere.) Kao ishod sija i grb jednog „američkog“ Čikaga, koji u ovom času broji više srpske djece nego cijela jedna Republika Srpska te iz kojeg nam redovno stižu pisma podrške i elaborati o koruptivnosti popova i Krsta nam našeg. Kao ishod se prikazuje i kvalitativno-kvantitativna pojava naših ljekara, advokata i inženjera koji liječe, pravdaju i rješavaju bolove, slučajeve i zavrzlame drugih, onih tamo, onih nenaših.
Ali istini za volju, ljudi jesu jednaki, ali ne i isti te stoga ne smijem da zapostavim i zanemarim značaj pojedinaca koji su ambasadorski, konkretnim djelima i dostignućima pomogli kreiranju pozitivnog imidža (jer danas se sve vrti oko imidža) svojih i svog na internacionalnom tlu. Pojedinaca koji su se odlili sa ciljem da priliju koji mozak ne samo tuđinu no i svom. Pojedinaca koji su iskoristili svoj mozak da kreiraju još mozgova.
I njih mi je, moram da priznam, odveć žao. Jer i pored strastvenog poriva za pomaganjem i mijenjanjem, istinske želje za stvaranjem bolje realnosti svog matičnog društva i nepokolebljive snage, od svog matičnog društva dobijaju jedno veliko „ništa“ upakovano u još veće „ništa“ te ukrašeno „ništa“ mašnom, a na kraju pečatirano „ništa“ pečatom i ovjereno sa „ništa“ u opštini. (Jer bez ovjere u opštini, možeš komotno da se slikaš.)
Jer…
Odliveni mozgu, koliko god da daš svom, uvijek će se naći domaći „devolucionar“ koji će udariti kamenjem i jajima (jer paradajz je skup) na bilo kakav pokušaj promjene monotone, kobne svakodnevnice, koji će tvoj životni boj učiniti neslavnim u prvim satima borbe te koji će mrkim obrvama i gnusnim izrazom na licu posmatrati tvoje vraćanje odliva.
Jer…
Odliveni mozgu, zaista je nevažno koliko daš svom. Uvijek će se naći domaći loš glas koji će tvoju dobročiniteljsku notu čitati u bojama prepotentnosti tvojih gastarbajterskih, tuđinskih i nostalgičnih kompleksa i u zvuku tvoje želje da pokažeš kako si, jelte, „bolji od nas“.
Jer…
Odliveni mozgu, ama baš uvijek će se naći domaći zao jezik koji će glagoljati da si strani plaćenik, tuđinac i dušman te koji će se sladiti tvojim padovima i neuspjesima.
Odliveni mozgu, znam ja da ti očekuješ obećano „ništa“ od države nam, političko-socijalnog klupka raspada, ali znam i da te boli narodno, javno, domaće „ništa“. Država ti ni simboličnu plaketicu (o plaketi da ne govorimo) uručiti neće (jer je tako u mogućnosti) i ti to vrlo dobro znaš. A narodno hvala bi opravdalo odlivanje, vratilo vjeru u naše i domaće, otvorilo put novim mozgovima i pružilo tu bolno-ugodnu nadu, zar ne?
Ali kako ti je, tako ti je. Dođi kući, odliveni mozgu, sjedi u kafani „ništa“ i popij tri „ništa“ na moj račun. Nije Jelena beg, ali nije ni cicija.
Vratimo se sada na izjavu imaginarnog foteljaša jedne obične Jelene.
„Idite, putujte, otkrijte, saznajte, ali se vratite i podarite svojoj zemlji, lokalnoj zajednici (zvuči EU-ovski, zar ne?) i unapređenju domaćOg“ – zašto?
I nije sporno da bi valjalo voljeti svoje, a poštovati tuđe.
I nije sporno da odliv mozgova odista jeste negativan trend i boljka „war-torn“ i „non-EU“ zemljica.
I nije sporno da ima prilika i ima posla i ima prosperiteta „tamo negdje daleko, još dalje od mora“.
I nije sporno da će političari propagirati integraciju naših mladih u evropsko, ali i globalno selo te da će ovaj kec u rukavu imati sve do posljednjeg mandata.
Nije.
Ali jeste sporno pitanje:
„Da li bi odliven mozak trebalo da okrene intelektualnu vodu na svoju vodenicu, znajući da će mu od te rabote u kući samo mulj da ostane? Da li bi odliven mozak trebalo da pristane na sve zarad ništa?“
I pravo da te pitam čitaoče, da li je odliven mozak budala ili smo mi budale što se ne odlivamo i ulivamo u „svecke“ vode?
Odgovore i dalje nemam.
Jer ja sam samo jedna obična Jelena.
Neodlivena, a razlivena. Naša, a odveć tuđa.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković
