fbpx

11:01, tik-tok. 

Nikad nisam bila pobornik srljanja u i kroz život. Nikad nisam vjerovala da bi životni vijek trebalo proživjeti „iz dana u dan“, misleći da je „moglo biti gore“. Nikad nisam shvatala ljude koji na auto-putu postojanja ne koriste mapu i raspored časova. Nikad… do sada, do 13. marta jedne naizgled obične 2014. godine.

11:07, tik-tok.

Podrži eTrafiku

Suštinski, datum je irelevantan, ali osjećaj koji me u ovom trenu, u 11:07, prožima itekako nije. Vrijeme je relativno i ne bi se valjalo igrati sa njegovom neizvješnoću i njegovim brojkama, koje otkucavaju životni vijek, ne mareći za njegov tok, zar ne?

Sjedim u magarećoj školskoj klupi, okružena čudnovatom grupicom internacionalaca (maljama obdaren Danac, stereotipno pjegavo-ružičast Nijemac, zamišljena Kineskinja i Helga iz Kopenhagena) i slušam o nekakvim teorijama međunarodnih odnosa, koje vrlo izvjesno ni samim teoretičarima međunarodnih odnosa nisu jasne. Principi identiteta i postulati modernosti, nešto i ništa. I razmišljam…

Šta ja, koji *****, radim ovdje? Zašto svoje dragocjeno vrijeme trošim zalud, slušajući ljude čija priča me ne uči, no samo muči, ljude čija me negativna energija davi i gnjavi, gledajući prizore neugodne oku, duši i srcu (valjda imam ovo treće) i čineći ono što odista ne želim, ono što me ne ispunjava, ono što me ne čini istinski živom?

11:25, tik-tok.

Zar nije smisao života živjeti? Zar nije smisao života osjećati život u svakom relativnom času svog neizvjesnog postojanja? Zar nije?

Dan je čaroban, obojen sunčevim plaštom, oran da krišom podvali sreću, a ja sam zarobljena okovima teorije globalizacionih tokova, prizorom danskih malja i zvukom Helginog izgovora riječi „modernity“. I čekam. Čekam da se čas okonča. Čekam da se izvučem iz univerzitetskog lavirinta i ugledam svijetlo irelevantnog dana. Čekam da na miru popijem kafu i nagradim svoja pluća Marlboro dimom, a potom „ko zna?“… I čekam…

11:33, tik-tok.

Sinu mi da je cijeli život zapravo klupko čekanja. Čekanja života. Čekanja BOLJEG života. Čekanja sreće.

Na početku životne priče si mlad. Neuk i nejak u očima svijeta te nepoželjan u krugovima „velikih“. Stoga, sačekaj da završiš fakultet. Kolektivno odobravanje i priznanje će uslijediti, ali ne prije no sačekaš još malo (ili mnogo više) da se zaposliš. Kad si se zaposlio, vrijeme ti je da pronađeš pravu osobu sa kojom ćeš dijeliti stečeno priznanje i sa kojom ćeš uploviti u mirnije, sigurnije i srećnije doba. Dakle, sačekaj da se skrasiš i oformiš porodicu te onda čekaj još malo da ti plodovi jedinstva spermatozoida i jajne ćelije porastu, odrastu, završe fakultet, zaposle se, skrase, oforme porodicu, te da ti na čuvanje podare sopstvene plodove jedinstva spermatozoida i jajne ćelije. I tako u krug. Cijeli jedan život.

11:37, tik-tok.

Čekaj. Jer imaš vremena na pretek, gdje žuriš?

Sutra će biti bolji dan. Sutra ćeš završiti današnji posao. Sutra ćeš biti srećniji i živjeti neki bolji život. Sutra ćeš naći svog istinskog sebe. A možda i neki drugi dan. Ili treći. Vrlo izvjesno, četvrti…

A istina je da život čine samo „danas“, „sada“, „odmah“. Prilozi koji su jedina realnost koju posjedujemo, koju vidimo, koju osjećamo i živimo. Čekanje boljeg života je poput Beketove tragikomedije u dva čina. Godo ne stiže danas, a neće ni sutra, ali mi ga i dalje čekamo.

11:44, tik-tok.

Sutra ću možda misliti drugačije.

Sutra ću možda biti srećnija, spokojnija i pomirenija sa sudbinom i realnošću sadašnjice.

A možda se i udam, te me pred opštinom udari auto.

Možda. Budućnost je vazdan bila neizvjesna, a sadašnjost uvijek izvjesna.

Život je sada – 11:50.

Živjeti svaki trenutak kao da je posljednji je zasigurno mračna misao svakog roditelja, ali je svakako bolja alternativa od življenja života u čekanju boljeg života, zar ne?

11:55 – vrijeme leti.

I ni za koga ne staje. I ni za koga ne mari. A mi, obični smrtnici, nerijetko stajemo zbog njega, dajući mu apsolutno pravo da kontroliše volan našeg života.

A možda ću sutra misliti drugačije.

Pisanjem ubih cijeli jedan čas. Vrijeme leti, čovjek ne stigne ni da se okrene i pogleda svoj život u oči.

Vrijeme je za pauzu. Čekanje boljeg časa je okončano. Šta ću sad da čekam?

12:00, tik-tok.

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar