fbpx

Čast. Čestitost. Čednost. I naravno, poštenje. „Bolje suv hljeb s poštenjem nego kolač s nepoštenjem“, veli naš narod. Često okarakterisano kao najveća vrlina dobra čovjeka, poštenje je uspješno pronašlo svoje mjesto u svakoj pori postojanja. O poštenju se pjeva, priča, a dabome i piše. 

No šta to bijaše poštenje? Ili šta jeste to neko poštenje u ljudska roda i poroda?

Stanje duha koje je postalo mistična pojava i apstraktna imenica u aktuelnom generalnom štrajku ljudskosti?

Foto baza

Jedinstvo slova koje na papirusu (čitaj: ekranu) žari i krasi svaku „zlatnu k’o Njegoševu“?

Istinska vrlina čovjeka ili boljka pojedinaca, koje je poštenje učinilo žrtvama dobrog srca?

Ne znam ja.

Ja, jedna poštena Jelena, vizuelizujem poštenje u obliku „idilične“ slike seljaka u polju, radnog čovjeka koji, žuljetivih ruku, crpi posljednje zrno snage kako bi uveče porodici donio hranu na sto.

No, prije neki dan otkrih ti ja, čitaoče, sasvim drugačiju formu i predstavu poštenja. Koncepcijski nedokučivu, vizuelno perverznu.

Pijem kafu u spokoju radnog prostora kad ti odjednom tu uleti Andrea (draga žena, dabome) te uzurpira moje kafoholičarsko doziranje pričom o baki – dotičnoj gđi A. (za potrebe teksta)

Naime, dotična draga žena i dotičnija gđa A. često vode iscrpne diskusije, šarolikog spektra tema. Debata, koja uzurpiraše momenat moje ovisničke konzumacije, bješe izgrađena na tlu „ženskog poštenja“.

Vrlo je izvjesno da sintagma kao lingvistički spoj ne egzistira po Vuku ili Dositeju, ali za „potrebe“ jedne poštene Jelene, neka je!

Elem, zamislih se ja… Ženko poštenje. Kakva je to poštena, a kakva nepoštena ženska persona te po čemu se poštenje nježnijeg pola razlikuje od poštenja „marsovskih snagatora“?

Kroz glavu mi prozujaše dobro znane percepcije „nas“ sa Venere.

Žena nije poštena ako se „je**vala“ sa znatnom numeričkom odrednicom predstavnika „jačeg“ pola.

Ona je kurva.

Žena nije poštena ako komforno, bez dlake na jeziku, vodi razgovore o seksualnoj akciji i reakciji, preferencijama i fantazijama.

Ona je kurva.

Žena nije poštena ako se udobno i lagodno snalazi u prihvatanju i nošenju svoje fizičke pojave te ako samostalno upravlja svojim tijelom, birajući koje će joj ruke podariti satisfakciju i koliko često će ta satisfakcija, bilo psihička bilo čisto fizička, biti „primljena“.

Ona je kurva.

Kako bješe ide ona: „Oprosti, majko, ali i ti si žena“?

Za tvorca navedenog sklopa riječi bih, ja jedna poštena Jelena, predložila smrtnu kaznu, ali zanemarimo li sada moje poimanje generalizacije ma bilo kog pola, evidentno je da je poprilično teška rabota biti poštena žena.

Dvadeset i prvi vijek, megalomanski oličen kao doba slobode i oslobađanja od konzervativnih društvenih stega, je u očima realista i dalje okovan patrijarhalnim lancima, tabu temama te posmatranjem Eva kao porodičnih nosilaca tog famoznog poštenja i još famoznije čednosti.

Ja, jedna poštena Jelena, ne uočavam poveznicu između svijeta poštenja i svijeta seksa.

Ja, jedna poštena Jelena, poštenje tražim u srcu, a ne u polnim organima.

Ja, jedna poštena Jelena, razumijem, ali ne opravdam postojanje zabranjenih tema zapakovanih u konzerve patrijarhalne neravnopravnosti.

No, ja jedna poštena Jelena, se, jelte, rijetko kada šta pitam.

Na svu žalost, i baka A. se rijetko kad šta pita, a lijepo veli žena i zaključuje moju misao:

„Od Egipćana preko Rimljana do danas…Kad je poštenje bilo između nogu?“

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar