Kako bi ih edukovati za rad sa djecom sa Daunovim sindromom, tokom protekla tri mjeseca udruženje “Daunov sindrom i mi” iz Banjaluke organizovalo je radionice za trinaest vaspitačica iz predškolskih ustanova.
Ana Nikolić iz udruženja “Daunov sindrom i mi” rekla nam je da je projekat podržan od strane Helsinškog parlamenta Banjaluka, dok ga finansira EU. Nakon radionica predviđeno je da djecu sa Daunovim sindromom odvedu na druženje u vrtiće.
“Želimo da se napravi konkretna komunikacija između djece urednog razvoja i djece sa Daunovim sindromom, da vaspitač nakon teoretskog dijela praktično vidi odnos djece u vršnjačkim grupama”, kaže ona, te najavljuje nastavak ovakvih edukacija.
Predavač na radionicama bila je Tanja Čolić, doktorica pedagoških nauka i defektologinja, koja nam je rekla da postoji niz prepreka koje je neopohodno otkloniti kako bi djeca sa invaliditetom mogla ići u vrtiće.
“Veliki problem je brojnost grupa, neposjedovanja didaktičkog materijala, čekanje na vrtić, vaspitači se ne osjećaju dovoljno edukovani da rade sa njima… Naše okruženje treba prepoznati djecu sa Daunovim sindromom kao izuzetno emocionalna i topla bića. Trebamo im omogućiti boravak u redovnim grupama i ranu intervenciju.”
Kako kaže, roditelji djece sa Daunovim sindromom imaju poteškoća sa dolaskom do defektologa i logopeda, a okruženje ih stigmatizira. Ističe da je za nju kao defektologa poražavajuće to što u Banjaluci ne viđa zaposlene odrasle osobe sa Daunovim sindromom.
“Radim već 15 godina sa djecom i oni uglavnom završe marginalizovani u nekom dnevnom centru. Jako je dobro što postoje dnevni centri, ali bih voljela da ih vidim zaposlene u restoranima brze hrane, na parkingu, kako dijele letke…”, govori ona.
Majka četvorogodišnje djevojčice sa Daunovim sindromom Tanja Radević upisala je svoju kćerku u redovni vrtić i prezadovoljna je rezultatima. Nije bilo lako pronaći predškolsku ustanovu koja je imala mjesta za njeno dijete, ali je nakon jako kratkog vremena na njoj primijetila pozitivne promjene.
“Radim kao učiteljica pa sam htjela da tokom ljeta krene u vrtić, da budem uz nju u fazi prilagođavanja. Obišla sam 7-8 predškolskih ustanova, ni u jednoj nisu imali mjesta za nju. U jednom trenutku sam je odvela u vrtić i kada su vidjeli da ona hoda i govori, iznenadili su se jer su mislili da je to dijete koje je potpuno nesamostalno i nesposobno da boravi u grupi”, govori nam Tanja, koja je tada odlučila da osnuje udruženje “Daunov sindrom i mi”.
Ubrzo je djevojčica pronašla svoje mjesto u vrtiću “Snupi”, gdje je uključena u sve aktivnosti, a od svojih drugara je naučila mnogo toga.
“Nemam nijednu zamjerku, naučila je čak i da psuje. Roditeljima djece urednog razvoja je to vjerovatno glupo, ali meni koja imam kćerku sa Daunovim sindromom je to pokazatelj koliko ona uči od vršnjaka. Naučila je sama da jede i da se obuče. Pokušavala sam to raditi sa njom, ali je drugačije kada vidi od drugara iz vrtića. Svaki put me dirne što se i djeca prilogađavaju njoj. Jednom sam došla u vrtić kada su se spremali da idu vani i dječak je sačekao da se i ona obuče,pa je uzeo za ruku kako bi zajedno išli. To je sjajno jer to dijete mnogo dobija uz moje dijete”, govori nam ova majka.
Psihologinja u Centru za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Sanela Bajrović prisustvovala je radionicama i smatra da je ovo dobra incijativa da se proces inkluzije pokrene sa mrtve tačke.
“Ovo nam daje podstreka da istrajemo u radu sa djecom sa posebnim potrebama. Radila sam prije sa takvom djecom, svako dijete je izazov, traži da ga dobro upoznamo i pružimo mu podršku onako kako je to djetetu najprihvatljivije. Važna je saradnja sa vaspitačima, kako bi oni razumjeli kroz šta prolaze ta djeca i roditelji, i da zajedničkim angažovanjem damo maksimum da se dijete osjeća prihvaćemo i da postigne maksimum u svom razvoju”, navodi ona.
eTrafika.net – Vanja Stokić
