fbpx

Po ulasku u narodnu biblioteku ili kako bi braća Hrvati rekli „knjižnicu“, pozdravim prototip starog bibliotekarskog kova (imena slabo pamtim) i uputim se na odjel engleske književnosti. Amere mimoiđem u širokom luku, prepotentno konstatujući da je moj um iznad nivoa intelektualnog uzdizanja koji „američka književnost“ (zvuči kao oksimoron) može da ponudi strastvenom čitaocu. Nonšalantno zaobiđem i domaća izdanja drevnog, a i savremenog kova.

Priče našeg roda i poroda su mi isuviše dobro znane. No, ljeta Gospodnjeg ’13. godine dobih na poklon jarko crvenom obojene korice, zaštitnike preko 600 stranica jednog, ni manje ni više, nego američkog Nobelovca – Džona Stajnbeka. Ime je obećavalo, ali kako ne valja suditi o knjizi prema koricama, a ni filmskoj interpretaciji, tako ni naziv ne bi trebalo da bude relevantan u prosuđivanju kvaliteta štiva. „Istočno od raja“, reče mi majka da je istoimeni filmski uradak svojevremeno žario i palio holivudskim ulicama sa Džejms Dinom na suvozačkom sjedištu. Moj bojkot prema američkoj književnosti je naišao na otpor, a nisam bila kadra da opstanem u uvjerenju, za koje sam znala da je neutemeljeno. Kako bilo, i dalje mi nije jasno zašto su žene jednog Bukovskog stekle priznanje u svijetu literarne umjetnosti.

Nepuna četiri dana. Toliko mi je bilo potrebno da upijem, realistički prikazano, a životnim učenijama obojeno, prozno zdanje jednog Džona Stajnbeka i njegovog raja. Lako štivo, čitljivo. Po okončanju četvrtog dana, uzimam telefon u ruke i uzbuđeno javljam prijatelju, darovatelju jarkom crvenom obojenih korica, da je ubo. Kroz osmijeh mi odgovori: „Timšel, Jelena, timšel.“

Podrži eTrafiku

U fabulu zalaziti neću jer kao prvo, ne pamtim imena, a kao drugo, ne pamtim radnju. I ne uočavam smisao sižeiranja fabule, no samo svrhu iskazivanja pouke i misli vodilje stvaraoca. Svih šest stotina stranica, svaki obrt i zaplet u životu junaka, uzlazne tačke i kulminacije zajedno sa realističkim, egzaktnim i objektivnim, prikazima pejzaža i karaktera likova služe veličanju jedne riječi. Riječi koja stavlja krunu na maestralni tron Stajnbekovog poziva, riječi koja objedinjuje biblijskog i savremenog predstavnika ljudskog roda, riječi koja seže duboko u minula vremena, a živi i dalje kao univerzalna boljka homosapiensa. Hebrejske riječi – timshel.

Riječ se pojavljuje u Knjizi postanja, u priči o Kainu i Avelju, sinovima naših praroditelja, u dijelu u kojem Bog i Kain razgovaraju o grijehu.

Biblija jeste najprodavanija i najčitanija knjiga, prema nemalom broju statističkih pokazatelja. Uzevši u obzir da je Biblija djelo čovjeka hebrejske pismenosti, a ne Gospoda Boga (zbog ove tvrdnje možda zapadnem u nemilost SPC-a, ali vjerujem da im pored jednog BMW-a i kuće u primorju moja riječ malo šta znači) te da je sve do Gutenbergove štamparske revolucije u 15. vijeku rukom zapisivana i prepisivana, dopunjavana i prevođenja na komadu hartije, postavlja se pitanje: „Koju mi Bibliju zaista čitamo?“, ali i pitanje „Koliko su dopune i prevodi spisa izmijenile osnove, ali i srž hrišćanske riječi?“.

Timšel, timšel…

Stajnbek svoje poimanje biblijske misli razrađuje kroz lik kineskog sluge Lija (stereotipi se, dapače, moraju opravdati) zahvaljujući kojem saznajemo o postojanju tri verzije hrišćanskog slova te, u skladu sa tim, tri tumačenja hebrejske riječi timšel. Američki standardni prevod datog biblijskog pasusa o razgovoru Boga i Kaina riječ timšel shvata kao Božije naređenje Kainu da pobijedi grijeh. Kain mora. Prevod kralja Džejmsa, pak, poima timšel kao Božije obećanje Kainu da će pobijediti grijeh u dogledno vrijeme. Li otkriva postojanje trećeg oblika biblijske misli, izvorne hebrejske knjige, prema kojoj timšel označava Božiji blagoslav Kainu, prema kojoj Bog ostavlja Kaina sa izborom, prema kojoj teret odluke prelazi sa uzvišenog božanstva na ljudsko postojanje. „Ti, možeš, Kaine, ali i ne moraš!“, što znači da je put otvoren, što znači da Kainu ostaje slobodna volja, što znači da je čovjek taj koji ima božansku snagu i volju da odluči i presudi dobru ili zlu u sebi i oko sebe.

Timšel, Jelena…Timšel, ti možeš. Ti možeš da biraš. Ti možeš da odrediš svoj životni put. Ti možeš…

A možeš li ti, Jelena? Može li se u Bosni presuditi zlu? Može li se izabrati? Može li čovjek, srpska krajiška žena iz jedne ojađene Bosne, ničije zemlje, samostalno načiniti izbor? Reći trijumfalno „ne“ sistemskoj nepravdi i političko-socijalnom ugnjetavanju? Maestralno se uspeti do vrha kao ogoljena Eva Delakroove „slobode koja brani narod“ i zavijoriti zastavam – revolucionarno, bez straha, bez gubitka duha? Kojom zastavom vijoriti, braćo moja? Nacionalfašisti, takozvane patriote i grudoljubi, kaznite me granjem i kamenjem, ali protiv objektivnog fakta ne mogu. Republika Srpska nije država, a da li bi trebalo da postane te da li će ikada da bude, ne znam. Pitajte moju sestru. Ona je politikolog. Pitajte nju, možda vam bude mogla reći kojom zastavom da se dičimo.

Juče, 09. januara, slavili smo svoju republiku, slavili smo komad svoje zemlje, slavili smo naše. Možemo li uopšte slaviti republiku u kojoj timšel ne postoji? Zar ne bješe republika svojevrstan politički koncept koji veliča demokratizovano društvo i slobodu građanstva? Zar ne bješe republika simbol građanskog ideala i građanske pobjede nad apsolutizmom monarha? Za šta proliše Francuzi rijeku krvi 1789. godine? Za državno biće koje obitava samo u teoriji, a prakse se kloni kao đavo krsta? Zar nije republika sinonim za slobodu i blagostanje građanske mase? Da li smo odista takvi mazohisti da veličamo nastanak granica, koje su nas ne samo fizički no i psihički orobile?

Timšel, Jelena…Timšel, ti možeš.

A možeš li ti, Jelena? Mlada si, ne znaš…

Ne znam i vrlo često ne shvatam, ali…

Znam jedno. Znam da kroz dvadeset i jednu godinu postojanja na ovom svijetu, u zemlji koja Bosne ima, u krajiškom spokoju republičke prestonice, vidjela sam svega, ali izbora je vazdan manjkalo. Sloboda izbora je uvijek živjela kao relativna, nerijetko klasno određena, apstraktna sintagma.

Ne čudi, zar ne?

„Nema pemzije“, ču se glas davno osijedjelog, a i dalje komunisitčki opredijeljenog đeda.

„Nema invalidnine“, razočarano dodaje otac, jedan od onih nesrećnika koji se borio i stradao za srpsko tlo, za srpsko ime, za srpski komad zemlje, za srpsku republiku, republiku koja mu ništa osim štake podarila nije.

„Plata još nije legla“, na to će majka. Strpi se (Strpljen je spašen, zar ne? Ah, zlatne narodne…), sačekaj malo, nećemo umrijeti od gladi. Mislim se „Doći će sutra, zar ne?“…

„Stipendija opet kasni“, histerično završava sestra. Koji je ovo mjesec kako stipendije nisu uplaćene vrijednom i radnom đačkom odredu? Prođe li već treći? Izgubi se čovjek u čekanju.

Nema penzije, a ni invalidnine. Nema plate, a ni stipendije. Gdje je onda izbor? Gdje je timšel u jednoj srpskoj republici, koja je i Bogu postala teška?

Suštinski, ja sam optimista. Vjerujem u bolje sutra i bolja jutra. Vjerujem u sebe. Ne tokom cijele godine, ali veći dio godine sam vatreno odlučna u održavanju plamena svog „ja“ i sasvim sigurna da moje timšel niko, pa ni jedan Dodik, ne može i ne smije da uzurpira. A evo, sada pišem iz prestonice srpskog roda i poroda, velikog grada Beograda. Namjerih se da odlijem mozak. Namjerih se da odem tamo „vani“. Ja mogu. Ja biram. Tamo negdje je bolje, zar ne? Tamo negdje ljudi shvataju da bez sistemskih mjera nema rješenja, zar ne? Tamo negdje sunce ljepše sija, zar ne?

A ne sija, znam. Banjalučka ljepotica najmilije sija.

Može li se, braćo, a i sestre moje (jer sam rodno osjetljiva)? A ako se i može, kako?

Govorim prije neki dan prijatelju, onom istom, da nama treba revolucija, žara i plamena francuske 1789. godine, revolucija u kojoj ćemo kolektivno svijesni i učvršćeni u svojim stavovima reći „ne“, uzviknuti da „ovako više ne može“, revolucija koja bi probudila mnogo zla, ali i otvorila vrata dobra, otvorila timšel širem narodnom pojasu.

„Zamisli, Nenade“, kažem ja njemu, „ da niko ne radi svoj posao mjesec dana“.

Samo mjesec dana, mislim se ja, bilo bi dovoljno.

„Zamisli, Nenade, da svaka samostalna trgovačka radnja, svaka samostalna ugostetiljska radnja, svaka pošta i svaka banka, svaka vladina neorganizacija i organizacija ne rade svoj posao mjesec dana…“

Da li bi se tada moglo? Da li bi se tada nešto promijenilo? Da li bi vlasti shvatile da je reforma nužna, a promjena sistema jedini izlaz iz protestnog nerada? Da li bi, Nenade?

Timšel, timšel, Jelena…Ti možeš…

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar