fbpx

Dvadesetak ljudi koji su se okupili u banjalučkom parku da protestvuju protiv BH političara i njihovog odnosa prema studentima samo su potvrdili dvije istine. Prvo, studenti u BiH ni za šta nisu zainteresovani, pa tako ni za sebe, i drugo, poenta njihovih protesta je u krajnjoj liniji besmislena.

Prilično je tužno izgledala ta grupa studenata, koja jedva da je premašila broj novinara koji su došli da vide studentski revolt na djelu, dok su stidljivo pokušavali da izuste riječ-dvije o svom nezadovoljstvu radom državnih institucija i domaćih političara koji im uništavaju budućnost. Poslije su se na društvenim mrežama obrušili na svoje kolege, optužujući ih da su pasivni i nezainteresovani.

Na proteste nisam izašao niti sam ih podržao, niti mislim da su bili potrebni. Čak mislim da su nam proizveli više štete nego koristi, prikazujući nas u onakvom svjetlu. Mašine pokreće gorivo, ili struja, a ljude pokreću ideje. Međutim, kod nas su ljudi zarđali, ostajući stalno isti u svijetu koji se mijenja, a ideja kvalitetnih nema da ih pokrenu. Dakle, zlo sa svake strane.

Foto baza

U čitavoj BiH jedva da je bilo nešto manje od 500 studenata koji su izašli na ulice, većinom u gradovima u Federaciji, a o RS da i ne govorim. Godine i godine ćutanja su učinile svoje, ljudi više nemaju naviku da govore, ni da se bune. Možda je nikada nismo ni imali, ko zna. A i ovi što se bune ne znaju tačno šta im smeta. Jalovi bunt raspršen ličnim frustracijama i motivima.

Ako je lepeza ljudi široka, kao što treba da bude nekim masovnim protestima, onda zaista mora biti jak motiv da poveže sve te ljude da se ne raspadnu po šavovima ličnih interesa. Protesti za nešto što je realno nemoguće trenutno ostvariti, protesti na kojima se upadljivo upire prstom na nekoga su politički protesti, protesti radi protesta. A dio takvog nečeg zaista ne bih da budem. Jednom sam se opekao.

Ne kažem da kod nas nema razloga za proteste, naprotiv, ima razloga za pravu pravcatu revoluciju, za drakonske kazne i suđenja pištoljem na licu mjesta, ima razloga za doživotna protjerivanja takozvanih političara i demagoga, i njihovih prijatelja, uspješnih biznismena i ratnih ljubitelja neprijateljske bijele tehnike, za sve to ima razloga. Ali slijepcu se ne daje volan u ruke, kao ni budali puška, makar bila i njegova.

Ne kažem da nije bilo ljudi koji su se iskreno ponadali da će doći do revolucionarnog studentskog protesta, da će konačno dići glas i izboriti se za mjesto koje im pripada, ali opet vjerujem i da je bilo ljudi koji su u tome vidjeli dobru šansu da svoje političke ciljeve sprovedu u djelo maskirajući ih i predstavljajući ih kao interese studenata. Bilo je i onih trećih, kojima je protestovanje stvar pomodarstva i koji ne biraju za šta protestvuju. Svakakvih je, dakle, bilo.

Sve u svemu, još jedna predstava je završena, ništa nismo dobili, ništa nismo izgubili sve ostaje po starom. A ‚‚ostati po starom” kod nas znači i dalje propuštati vozove i gledati kako srećnije zemlje hvataju korak sa najboljima. Jednostavno, to je tragedija provincije, i trebaće nam vremena da je prevaziđemo.

eTrafika.net – Vojislav Savić

Napiši komentar