fbpx

Ovih dana nam je u javnosti predstavljen još jedan u nizu bosanskohercegovačkih marifetluka i pokušaja da se stvari razdvoje od svoje suštine i stave u službu dnevnopolitičkih interesa.

U maniru provincijskih i nedoraslih kultura, kao što je naša, uspjeli smo kao društvo propustiti još jedan voz koji bi naše studente, profesore, asistente, ali i kompletan obrazovni sistem mogli odvesti na jedno pristojnije mjesto, gdje bi gledajući i učeći od boljih i organizovanijih od sebe i sami postali bolji i korisniji za društvo.

Izostanak učešća Bosne i Hercegovine u Erasmus+ programu nije ništa revolucionarno niti novo. Ta izolacija iz evropskih tokova u obrazovanju, ali i drugim oblastima, je agonija koja traje godinama, i ovakav slijed događaja je nešto što je bilo i za očekivati. Studenti su inertni i pasivni i ne čine nikakvu kritičnu masu koja bi predstavljala opasnost po vladajuće strukture, te stoga nisu u fokusu interesovanja političara. Oni se bave onima koji im predstavljaju problem, a mi studenti to definitivno ne radimo.

Foto baza

Krivaca je, kao po običaju, mali milion te je stoga nemoguće pronaći ‚‚najodgovornijeg” za ovu katastrofu, jer se svi pozivaju na krivicu onih drugih, i tako jedni drugima pomažu i izbjegavaju odgovornost. Zakazalo je Ministarstvo civilnih poslova BiH jer nije dobro koordinisalo rad entitetskih ministarstava i Evropske komisije. Zakazala su entitetska ministarstva zbog nezainteresovanosti i neinsistiranja na pripremi za nadolazeći Erasmus+ program. A najviše smo zakazali mi, studenti, koji se nismo udostojiti dići glas za priključenje prethodnim programima, od 2007. godine pa sve do danas.

Ništa, ali ništa studenti nisu uradili da upozore vlast u BiH da se moraju pripremiti za pristupanje novim programima vrijednim skoro 15 milijardi evra, koji bi im doslovno otvorili mnoga vrata i prozore i osvježili ovaj zagušljivi, ustajali vazduh i provjetrili smrad u našem obrazovnom sistemu. Nesposobni profesori, doktorirali ko zna gdje i ko zna kako, u vihoru rata za godinu dana i slično, asistenti primljeni preko ko zna kakvih veza i poznanstava, bez osnovnog poznavanja materije kojom se kao bave, studenti skupljeni s koca i konopca, došli iz nakaradnih srednjih i još nakradnijih osnovnih škola, bez elementarnog poznavanja jezika i gramatike, a kamoli čega drugog – sve to užasno smrdi i nervira, skoro do granica nepodnošljivosti.

Na prste se mogu prebrojati svjesni i sposobni u visokoškolskom obrazovanju, i predstavljaju manjinu koja je de facto nemoćna, a svakodnevno razgovaram sa njima i slušam jadikovke i profesora, i asistenata, i studenata koji pokušavaju nešto da urade, da spasu ono što se spasiti može.

Ali na stranu stavimo sada sve to. Od nabrajanja krivaca i jadikovanja nad situacijom trenutno nema koristi, treba pronaći rješenje, i nadam se da će nadležne institucije uskoro to i uradit, pod pritiskom javnosti i studenata.

Ono što intrigira u svemu ovome jeste način na koji je sve ovo predstavljeno u medijskom prostoru. Da li je nekome u interesu da se od studenata naprave novi Sejdić i Finci? Zašto potezati pitanje Ustava BiH i prenosa nadležnosti i insistirati na rješenjima koja su unaprijed osuđena na propast? Ne bih da budem teoretičar zavjere, ali zaista ne zvuči nelogično da je nekome u interesu da Ministarstvo prosvjete i kulture RS ne pruži saglasnost za Memorandum o razumijevanju, neophodan za pristupanje pomenutom programu.

Daleko od toga da je navedeni resor u Vladi RS nevinašce i Majka Tereza, baš naprotiv, imaju oni na svojoj duši mali milion grijehova koje su načinili u svom odnosu prema studentima, univerzitetima, studentskim centrima itd., i zbog kojih zaslužuju najstrože kazne. Ali to sada nije tema, riječ je o nečem drugom.

Pitanje je da li bi uopšte i došlo do svega ovoga da je od samog početka postojala volja u nadležnim ministarstvima i birokratskoj aparaturi da do dogovora dođe. Očigledno da nije. Zamajavanje pukim tehničkim pitanjima je samo mantra kojom se pokušavaju sprovesti neki drugi politički ciljevi, koji nikakve direktne veze nemaju sa obrazovanjem. I upravo tu na scenu stupa stari dobri sukob unitarizacija-decentralizacija. Totalno nepotreban, besmislen, glup i neosnovan sukob.

Ne znam zbog čega se insistira na osnivanju jedinstvene agencije na nivou BiH, kada jedna Belgija ima tri agencije nadležne za spovođenje ovog programa, i sasvim dobro funkcioniše?! Da li je u pitanju neinformisanost evro-birokrata koje iz neznanja postavljaju takve ultimatume, ili se iza toga krije svjesna namjera, to do sada nije jasno ispitano. Šta god da je od to dvoje, problem je.

Dakle, treba vratiti fokus sa dnevne politike na obrazovanje. To je, koliko mi se čini, ključni problem u ovoj situaciji, i njegovim bi se rješavanjem ostatak posla pretvorio u puke tehničke i pravničke stvari. Mislim da se za sat vremena zdrave komunikacije mogu dogovoriti formalnosti kao što su koliko bi studenata učestvovalo iz FBiH, koliko iz RS, koliko bi koji entitet izdvajao novca u ulaznim kartama i slično. Za ovo prvo, na primjer, uzme se broj učesnika proporcionalan broju studenata koji studiraju u entitetima, a za ovo drugo, logično, iznos proporcionalan broju studenata koji učestvuju.

Kao što se lako da zaključiti, nije pitanje može li se ova situacija riješiti, nego hoće li se ona riješiti. Nije stvar mogućnosti, nego volje. Jednostavno, nedostaje nam političke i kulturološke zrelosti da se priključimo evropskom kulturnom prostoru. I u tome i jeste tragedija, tragedija provincije.

eTrafika.net – Vojislav Savić

Napiši komentar