fbpx

Samo je sadašnjost izvjesna, samo je ona takva kakva jeste i kakva se dešava, dok su i prošlost i budućnost više stvar dogovora, jer ni juče ni sutra ne postoje sami za sebe, oni postoje samo dok ih mi u svojim glavama pretpostavljamo, pamtimo i planiramo.

Ova tri imena iz naslova na prvi pogled i nisu tako jasno povezana, međutim ono što im je zajednično jeste da sva tri imena, na sebi svojstven način, predstavljaju jedan povratak u prošlost, u tri susjedne države koje su nekada živjele zajedno, a ne samo jedne pored drugih, ili, bolje rečeno, jedne protiv drugih.

Taj nesretni Šimunić, naprimjer, ni slutio nije kakvu će prašinu podići svojim naivnim rodoljubljem kada je, zanesen pobjedom, uzeo mikrofon u ruke i prizvao duhove iz prošlosti, koji ionako svakodnevno tumaraju hrvatskim ulicama. Taj metak je kad-tad morao biti opaljen, samo je on bio dovoljno glup da to prvi učini, pa da ga po tome pamte. Grupa za podršku Šimuniću na fejsbuku ima oko 160.000 članova, dok grupe za osudu ne znam da li uopšte i ima.

Foto baza

Međutim, nije Šimunić problem, nije ni uzrok problema, slučaj Šimunić je samo pokazatelj stanja na terenu. Kao i sramna inicijativa da se podigne spomenik Francu Ferdinandu u Sarajevu. Ne razumijem zbog čega Sarajevo želi napraviti otklon od Mlade Bosne i Gavrila Principa, zbog čega želi zaboraviti da je nekada imala i ponosa i energije da ustane protiv okupatora, i zbog kakvih mu to sumnjivih interesa danas podiže spomenik?

U Srbiji, opet, nikome nije jasno šta Bajić pokušava postići naizmjeničnim smjenjivanjem patetičnih, nacionalno-romantičnih scena bez ikakve smislene radnje. Izgleda kao jalov pokušaj romantiziranja cijele te ravnogorske priče.

Od Bajićeve ultra-dosadne ravnogorske epopeje, preko povratka ‚‚otpisanog” Franca Ferdinanda u Sarajevo, pa do nesretnog Šimunića, koji priziva duhove iz ne baš tako sjajne hrvatske prošlosti – sve to predstavlja antitezu onom sagledavanju istorije kojem su bile izložene prijeratne generacije. Ni teza ni antiteza, kao takve, ne sadrže u sebi cjelovitu sliku, nego samo jedan pogled, pa je stoga za nadati se da će u nekoj bližoj budućnosti uslijediti i sinteza, hegelijanskim rječnikom rečeno, koja će stvar sagledati u cjelini.

Izgleda da tranzicija ne predstavlja samo prelazak u kapitalistički sistem proizvodnje, liberalizaciju tržišta i demokratizaciju društva, nego i anatemisanje komunističke prošlosti, što je u skladu sa zapadnjačkom idejom da se u istu ravan stave i komunizam i fašizam.

Kroz tri paralelna procesa pokušava se prikazati nešto drugačija istorija od one ‚‚zvanične”. Znaju ljudi koji to kreiraju da nije bitno šta se zaista desilo, nego šta će i kako će ljudi pamtiti te događaje. Budućnost nam je crna, a prošlost kako se dogovorimo – deviza je kojom se izgleda rukovode i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Sarajevu.

eTrafika.net – Vojislav Savić

Napiši komentar