fbpx

Odavno je poznata činjenica da je kultura protjerana sa većine javnih ustanova u državi, pa čak i sa onih koje njeno ime nose u svom nazivu. Prognana od malograđanskih činovnika, kultura još preživljava zahvaljujući samo nekolicini entuzijasta, krijući se u mračnim prostorima, skrivena od pogleda većine.

Naravno, besmisleno je tražiti da se u svakoj kući do podne sluša Bah, a od podne Betoven, da svako ima repliku Šumanovićeve slike u dnevnom boravku, da se običan narod otima za ulaznice za premijeru predstava u Narodnom pozorištu RS, da svako recituje Bodlera, da se na slavama i svetkovinama raspravlja o djelima čuvene trojke Homer/Dante/Šekspir. Ne.

Visoka kultura nije i ne može biti predmet interesovanja običnih ljudi, radnika i težaka, ne može se tražiti od čovjeka koji je jedva završio osnovnu školu da prezire Farmu, Velikog brata i Sulejmana. Ali baš zato što je to visoka kultura, znači da je dostupna onom dijelu naroda koji predstavlja njegovu inteligenciju, a oličenje inteligencije jednog naroda nisu ni političari, ni pjevači koje svaki dan viđamo na četvrtastom ekranu, nego ljudi od nauke, ljudi koji se obrazuju da budu akademski građani, i ljudi koji te mlade ljude obrazuju i pomažu im u tom naumu.

Podrži eTrafiku

Zbog svega toga i jeste tužno što je banjalučki Univerzitet postao mjesto na kome većina i studenata i profesora ne mari za visoku kulturu, zapravo – za jednu jedinu moguću kulturu. I sam izraz visoka kultura je pomalo čudan, jer mogu slobodno reći da postoje samo kultura i nekultura, dok kultura predstavlja uzgajanje i njegovanje čovjekova duha, a nekultura, opet, predstavlja zadovoljavanje najnižih strasti kod homo sapiensa, puko preživljavanje i duhovno siromaštvo. To je ono što Rambo Amadeus zove turbo folk.

Turbo folk nije samo Grand parada i Pink televizija, turbo folk je ‚‚sagorijevanje naroda pod pritiskom u cilindar”, turbo folk je svaki oblik populizma, prilagođavanja najširim ukusima i neukusima, turbo folk je pogrešno interpretirana rusoovska opšta volja, turbo folk je – bolest. E upravo ta bolest je zahvatila i naš voljeni Univerzitet, a to je već stadijum iz kojeg se društvo teško može povratiti nazad. Preostaje jedino da se nadamo čudima.

Međutim, grupa studenata sa Akademije umjetnosti odlučila je da krene u susret spasenju, te su pokrenuli akciju spašavanja kulture na Univerzitetu, kroz akciju skupljanja potpisa za osnivanje Studentskog kulturnog centra i Scenu Akademije umjetnosti, koji su banjalučkim studentima zaista nasušna potreba. Zar 38 godina postojanja banjalučkom Univerzitetu nije bilo dovoljno da osnuje SKC? Zar 15 godina postojanja Akademiji umjetnosti nije bilo dovoljno da se izbori za Scenu AU? Glavni dio krivice svakako snose sva dosadašnja rukovodstva obje institucije, ali dio otpada i na lijene i rđave studente, koji se nisu sjetili pobuniti se.

Izgleda da se banjalučkim studentima (gdje se i sam svrstavam, naravno) upaliila lampica i da smo konačno odlučili uzeti stvari u svoje ruke. Iako su inicijatori akcije studenti Akademije, potpomognuti entuzijazmom i iskustvom fantastičnog profesora Nenada Bojića, to ne znači da i mi sa ostalih fakulteta ne moramo dati sve od sebe da akcija uspije. Doprinos je isključivo stvar volje svakog od nas i osjećaja za opšte dobro.

Nadam se da ovo neće ostati samo mrtvo slovo na papiru i da će ovi potpisi, bilo ih 3.000 ili 10.000, pomoći da se kultura nekako ušunja među studente i da da sasvim novi smisao visokom obrazovanju u Banjoj Luci, RS i BiH. Ne može odjednom, i ne može odmah, ali od nečega se krenuti mora, i ako je ovo prvi korak, drago mi je što sam u mogućnosti da pomognem, koliko-toliko.

Neka je samo sramota studente koji ne daju podršku ovoj akciji, pa makar i samo potpisom, a pogotovo profesore i one nadobudne asistente, koji zbog svoje malograđanštine i provincijskih manira ne vide dalje od sopstvenog nosa, neka ih bude sramota što nisu ispunili osnovnu dužnost akademskog građanina.

eTrafika.net – Vojislav Savić

Napiši komentar