Vjerujem da su predstavnici američkog Kongresa, u kojem se nalazi popriličan, ali upitno da li i većinski broj onih koji se oštro protive američkoj intervenciji u Siriji, bar na sekund pomislili da su odnijeli malu pobjedu u jednoj rundi protiv američkog predsjednika, jer je on odluku da li će se Amerika angažovati u Siriji prepustio američkom Kongresu.
Međutim, nakon toga rekao je i da ne isključuje američku akciju čak i ako Kongres tu akciju odbije (na primjer, parlament Velike Britanije je uradio upravo to). Prostom oku izgleda da je ovom izjavom pokazano u kom sektoru američkih institucija u stvari leži prava moć. Pomenutu konfuznu situaciju i moglo bi se reći ponižavanje Kongresa minimizirajući njegovu eventualnu odluku protiv vojne akcije, prokomentarisao je odmah nakon toga i američki režiser Michael Moore na svom Facebook profilu govoreći da je bio, bar na kratko vrijeme, sretan što SAD još uvijek imaju Ustav, dok nije čuo pomenutu izjavu. Bilo kako bilo, Kongres je na pauzi do 9. septembra kada slijedi konačna odluka.
Postoji jedan američki zakon iz 1973. donesen od strane Kongresa po imenu „War powers resolution“. Poznato je da je Kongres zadužen za objavu rata drugim zemljama. Međutim, pošto su zakonodavci uvidjeli da su SAD učestvovale u vojnim akcijama i bez formalne objave rata, ukazala se potreba za regulisanjem i ovakvih situacija. Ukratko, ovaj zakon je služio tome da podvrgne ovlaštenje predsjednika da uvede SAD u oružane konflikte, kontroli Kongresa. Međutim, vjerovatno kao rezultat kompromisa, postoji i član koji kaže da iako predsjednik mora u roku 48 sati od slanja trupa obavijestiti Kongres o tome, isto tako te trupe se ne mogu zadržati u akciji duže od 60 dana bez odobrenja Kongresa ili objave rata. U prevodu, svaka akcija koja traje manje od 60 dana, a nema odobrenje Kongresa je dozvoljena, sve preko toga je kršenje zakona. I pored toga, svi odreda predsjednici od 1973. smatrali su da je taj zakon neustavan i da ih ne obavezuje. A to je pokazala i praksa. Već desetak godina kasnije ovaj zakon je prekršio Regan šaljući vojsku u akciju u Nikaragvi, i Klinton akcijom protiv tadašnje SR Jugoslavije. Nijedna od ovih akcija nije imala odobrenje Kongresa, ali nikakve akcije protiv prekršioca nisu poduzete. Tako da ispada da je ovo pravilo prilično meko, odnosno da će se poštovati, ali i da nema nikakvih sankcija ukoliko se prekrši. Odnosno mrtvo slovo na papiru. Spomenimo samo da Član 1 Ustava SAD-a počinje opisom Kongresa i njegovom zakonodavnom moći. Ako je to nekome u Americi još bitno.
Jedan od razloga zbog kojeg akcija protiv Sirije još nije počela, pored iznenadnog odustanka Velike Britanije je i gotovo plebiscitarno protivljenje građana SAD-a novoj akciji njihove vojske. Ovo je razlog što je već ranije Obama izjavio da ako do akcije i dođe, ona će biti brza i bez slanja trupa direktno u Siriju. A zato je i želio da sa Kongresom podijeli odgovornost za napad.
Američka javnost još pamti formalne razloge napada na Irak. Odnosno dokaze koje im je ponudila njihova vlada kako bi opravdala invaziju. Ti dokazi su, kako se pokazalo, bili čista izmišljotina i svjesna ili nesvjesna laž. Mjesecima ponavljana fraza „oružije za masovno uništenje“ nije nikada pronađeno u Iraku. Vuk pojeo magare, a ceh je jedini platio Collin Powel, tadašnji državni sekretar koji je podnio ostavku. Kada uporedimo izjave Powela u Savjetu bezbjednosti UN-a poput „Sadam Husein ima biološko oružije i mogućnost da proizvede još“ i današnjih izjava da je utvrđeno bez sumnje da je Assadov režim izveo napade sarinom, mislim da je najmanje što se od čovjeka može očekivati da ove podatke uzme sa rezervom. Isti dokazi u zavisnosti od zemlje koja ih prezentuje zvuče potpuno različito.
U verziji SAD-a, Assad je 100% izveo napad. U verziji Velike Britanije, napad je izvršen 100% i najvjerovatnije, iako ne 100% pouzdano napad je izveo Assad. I verzija Rusije, nađeni dokazi uopšte ne potvrđuju da je napad izveo Assad. Prema Assadu lično gajim vrlo malo simpatija. Uostalom, kao i prema bilo kojem drugom diktatoru u 21. vijeku koji se dinastički i familijarno smjenjuju na predsjedničkim mjestima ne radi svojih ličnih dostignuća, nego zbog pripadnosti određenoj porodici i dinastiji i sadržaju svojih krvnih zrnaca. Naravno da Assad ima biološko oružije. Naravno da je moguće da su njegove snage ili neki njihov dio (kao na primjer vojska pod kontrolom njegovog brata Mahera) izvele napad. Ali o tome treba da donese odluku tim UN-a na osnovu nađenih dokaza, ukoliko je to moguće. Sve ostalo je predstava za javnost kojoj se prikazuju informacije koje ona ne može da provjeri.
eTrafika.net – Goran Stojković
