Manjak ukusa i kreativnosti, apsurd i kontradiktornost je ono što karakteriše vrijeme u kojem živimo. Zato smo generacija koja ne zna ništa drugo osim da čeka.

Kako je to preko jednog od svojih junaka rekao Tolstoj: „Ono što je prošlo više ne postoji. Ono što će biti još nije došlo. Pa šta onda postoji? Samo ona tačka u kojoj se sastaje prošlo i buduće. Eto u toj tački je sav naš život.“ Kakva je ta naša tačka? Ističe li se ili je sasvim obična i teško primjetna?

Osvrnite se na porušene i zapuštene fabrike koje ova kapitalistička vlast i elita želi da pokrene i obnovi, jer sopstvene nije sposobna da stvori. Imena tih preduzeća, posrnulih giganata, danas obavezno počinju sa riječju „novi ili nova“. Po enti put se započinje sa nihovom privatizacijom, dokapitalizacijom i svim ostalim velikim tranzicionim riječima. A kada su te fabrike zaista bile nove, one su i radile. Danas samo imaju novo i neoriginalno ime i možda svijetleću reklamu. Priča se o i tradiciji o podizanju i obnavljanju hramova. I tu se ne prave nova zdanja već samo kopije Gračanice, Dečana…. Ni groblje ne može dobiti originalno ime već nastaje „Mali zejtilnik“.

Mediji bombarduju narod prerađenim emisijama, prepjevanim turskim, libanskim i drugim pjesmama. Reprizama domaćih filmova, najčešće partizanskih, ili serijama iz osamdestetih o srećnim ljudima i boljem životu. Kada kod nas nešto dođe na ivicu gašenja, pred samu propast, obično se javi kao „novo“ pa imamo „Novi reporter“. O izumiranju i nebrizi za ćirilicu u medijima i ne samo njima, brine Blic, sa velikim latičničnim naslovom. A to prenose i drugi mediji ne kao nešto što ih dotiče i zanima već je to prosto odličan način da se popuni ta strana novina. Da se zatvori još jedan radni dan nekog zapisničara ili prepisivača, hroničara ove naše tačke koja se razliježe u mrlju i nestaje na crnom papiru. Naša tačka je prepuna nezadovoljnih sveznalica, željnih državnog posla i plate. Oslikava je broj fakulteta po glavi studenta gdje većina diplomaca misli da je šangajska lista kineska prodavnica. Kao društvo nas karakteriše osrednjost, apatija, nevaspitanje, bahatost i korumpiranost. Besciljno lutanje omladine po kafama i kafanama.

A onda se pojavi neki od onih sa članskom kartom i bijelom kragnom i kao vrhunac svoje mudrosti kaže da na mladima svijet ostaje. Gostujući u nekoj emisiji, nekog programa, prekrštenih nogu i ruku smiješi se sa ekrana ponosan na to što zna da neće moći vječno, već eto zaboga doći će nekad ti mladi.

Mozaik prijateljstva

Uvijek me zanimalo do kada je neko mlad. Ko to određuje i kako se određuje? Je li to stvar biološkog starenja, stanje duha? Je li Aleksandar Makedonski bio mlad kada je umro? Do kada je on trebao čekati da zauzme svijet, da mu niko ne bi mogao prigovoriti “e pa ti si još mlad, treba da budeš pripravnik, volonter, da nosiš burek ili šta već, nekom Filipovom vršnjaku”. Pa onda kad dođe tvoje vrijeme ti onda navali. Ili da dođemo bliže, je li Petar II Petrović Njegoš bio mlad kada je umro? Da je čekao da mu neko kaže “e više nisi mlad ajde sad ti”, bi li stigao da uradi to što je uradio? Gavrilo Princip nije doživio da ostari, uzeo je svoj život u svoje ruke, a svojim rukama život okupatora. Današnji mladi nikada neće doći i preuzeti bilo šta, njih će ili nas će povremeno uvoditi u svoj svijet, ne po znanju, već po podobnosti. Nikad više prepodobnih.

Šta je cilj nas kao omladine, ako sebe još uvijek mogu tu svrstati? Ili postoji i neki novi sloj između omladine i zrelih ljudi, u koji bi ušli ljudi sa formalnim obrazovanjem bez radnog iskustva, bez plate, stana, automobila, sa parom patika, farmerki i majica. Kada je to vrijeme u kojem ćemo početi da živimo u toj tački ne gledajući stalno u ono što još nije došlo i što po svemu sudeći neće doći onako kako smo zamislili?

Trenutak nikad nije pravi, treba ga takvim učiniti. Treba istjerati sve fosile iz svih institucija i organizacija zbog previše negativnog iskustva i pogrešne prakse. Pokazati im kako su zajebali i nas i generacije prije, a i poslije nas. Zajebali su i sami sebe, ali toga su svjesni samo neki. Vajkaju se o životu u prošlom sistemu a dio su generacije koja ga je uništila. Sami su izabrali tu svoju elitu i sada kukaju na nju, ili ne kukaju, zavisi gdje su se uvalili. Drugovi su gospoda. I sve što su učinili je da su stvorili novi padež koruptiv koji odgovara na pitanja: Koliko?, Kome?

eTrafika.net – Marko Šuka

Autizam

Napiši komentar