fbpx

„Ima l’ vrućine“ je i dalje glavna fraza za ispunjavanje praznina između spratova dok stari „Rade Končar“ lift zvecka sporadično, novi serijali bikini fotografija tek počinju da zapljuskuju Facebook, broj žitelja Banje Luke u Makarskoj još nije nadmašio broj onih koji su ostali u gradu, ali ljeto se nekako čini već završenim. I ostavlja gorko-slatki ukus u ustima, a nije ni od sladoleda, ni od morske soli, jer se ni za jedno ni za drugo nema dovoljno.

Radi se o obilježju ljeta u Banjoj Luci – festivalima. Fresh Wave, Dukatfest, Dani Vrbasa, Jelen Demofest, Kratkofil… fraza izlizana kao priča kirbi prodavca, ali zaista je bilo za svakoga ponešto. I bilo je dobro, veoma dobro. Manje-više sve večeri svih dešavanja su ispunile ljetnu scenu Kastela, neke je i prepunivši. Ali sa posljednjim aplauzom na Kratkofilu, sve je to ostalo u retrovizoru. Za samo mjesec-dva, Banja Luka je izredala veliku većinu onoga što ima i može. Sa mjestimičnim bljeskovima, poput Kastel Rock Festa (ako ga i bude) ili Međunarodnog festivala animiranog filma, te eventualno pokojim koncertom, ako kakva voda ili banka budu slavile rođendan, do narednog ljeta nam slijedi poprilično prazan hod. Dug, spor, monoton i težak.

Nekada je, recimo, jesen za ljubitelje muzike bila kao januar za ljubitelje sarme. No, već nekoliko godina je prazna kao lonac te iste sarme nakon trećeg dana slave. Mnogo je festivala i tradicionalnih dešavanja u i oko Banje Luke koji su se rodili, pa se brzo uneredili u pelene, ili su nekako progurali kroz godine vrtića, ali nisu nikada stasali za polazak u školu. Sudbina dijela njih ide na dušu ljudi koji su ih i pokrenuli, nije sporno. Nekima ni organizaciju rođendana ne treba povjeriti, pa ne čudi ni finalni ishod prevelikog zalogaja na koji su zinuli. Ali nisu oni poenta. Ne radi se ni o toj prežvakanoj priči o borbi protiv mejnstrima, šundu, turbo folku, alternativi… Ako nešto ima veliku publiku, onda i zavrijeđuje prostor, tačka. To je pitanje logike, tržišta i istinskog poštovanja različitosti, čega su svima puna usta ovih dana. Ni sve što je drugačije ne zaslužuje podršku samo po tom osnovu. Ako zbrljaš jelo koje ni sam ne možeš pojesti a da ne začepiš nozdrve, ne čudi se što ga drugi ne kupuju. Nisu ni takvi poenta.

Foto baza

Poenta su oni drugi. Oni koji zaista naprave specijalitet, začine ga dobro, privuku masu gladnu kvaliteta, a zauzvrat dobiju tapšanje po ramenu i fotografiju, jer ipak se izbori bliže. Kao što se nema za te kilograme sladoleda i brčkanje u morskoj soli, nema se ni za kulturu. Godine teške, krizne. Decenije takve. Još nekoliko njih, pa će biti bolje. Ne dajte se, držite nos iznad septičke, mi smo tu da vas bodrimo. Tap-tap po ramenu. I tako, npr, Jelen Demofest u jednoj noći obori rekord u broju posjetilaca na Kastelu, dovuče gomilu ljudi iz drugih gradova i država, na binu popne nekoliko klinaca, koji skakuću skupa sa balkanskim muzičkim zvijezdama umjesto da sjede pred monitorom, i za to sve dobije astronomskih 0.00 KM od institucija. I tap-tap, uz nadu da će možda i naredne godine tako dobro proći. Jer, kao što reče gospodin Mutabdžija na otvaranju Kratkofila, „podrška zavisi i od vašeg rada“, ne pojasnivši baš kako onda Kratkofil, koji raste i napreduje, dobija sve manje sredstava. Možda nije najbolje razradio formulu, ali bi bilo zanimljivo primijeniti je kao sistem određivanja plata u organu iz kojeg on dolazi, imam neki osjećaj da bi za koji mjesec svima odijela bila za par brojeva prevelika.

Naravno, ne treba zagrabiti iz budžeta Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, pa dati za festival. Ali ako je neka crkavica predviđena za kulturu, onda je pitanje gdje je. Ako je dešavanja sve manje, ako se i za postojeća ne izdvaja ništa ili taman toliko da se obezbijedi govor na otvaranju i ta predizborna fotografija, ako su i tih mjesec-dva banjolučkog šarenila pred perspektivom sivila, onda je bolje istresti to koferče u budžet za zdravstvo, pa da se zvanično o kulturi niko ne brine, a za fotografije vjerujem da će organizatori izaći u susret, ako ih se lijepo zamoli.

Ironije radi, u narednih godinu dana ćemo se naslušati grandioznih planova o moćnoj Republici Srpskoj, a niko od govornika neće staviti prst na čelo, pa razmisliti malo, primjera radi, o snazi američke industrije zabave ili pitanju zašto su turske serije baš sada postale aktuelne. Ali ne, kultura kod nas nije ni društvena potreba, niti strateška oblast. Kultura je kod nas ispružena ruka u koju se ubaci nešto milostinje kad zafali puteva za otvaranje i crvene trake za sjeckanje, a vi, djeco, u međuvremenu izvol’te do Beograda ili Zagreba, na događaj po izboru, ili do Sarajeva, u ambasadu po izboru. Tako se zaista voli draga Republika i brine o vašoj budućnosti.

eTrafika.net – Nenad Bosnić

Napiši komentar