U Banjaluci djeluje nekoliko studentskih organizacija koje šalju studente na prakse u druge zemlje i na taj način im omogućavaju da se profesionalno usavršavaju i upoznaju nove kulture. Popričali smo sa osam studenata koji su uz pomoć tri organizacije obavljali prakse u Tajlandu, Italiji, Kini, Americi, Turskoj… Svi su složni u jednoj stvari – iskustvo koje su stekli je neprocjenjivo, a život u stranoj zemlji omogućio im je da upoznaju sebe i svoje mogućnosti.

Prakse koje organizuje IAESTE funkcionišu po principu jedan na jedan, što znači da na jednog domaćeg studenta koji ide na praksu u inostranstvo, dolazi jedan strani student u BiH na praksu. Jednom godišnje se objavi konkurs za prijavljivanje na prakse, koje se održavaju u ljetnom periodu. IAESTE konkurs je trenutno otvoren i traje do 07. decembra.

Novica Laketić je u julu prošle godine dobio priliku da provede 11 sedmica na Tajlandu, radeći u firmi Charoen Pokphand Engineering, koja je ogranak najveće tajlandske korporacije CP Group. Kao student treće godine Arhitektonsko-građevinsko fakulteta u Banjaluci, Laketić je proveo prvih devet sedmica u gradu Pak Chong, radeći na tadašnjem najvećem građevinskom poduhvatu na Tajlandu -“CP Leadership Institute”. Posljednje dvije sedmice proveo je u Bankoku, gdje je bio obučavan za rad u softerskom paketu STAAD Pro.

„Budući da je ovo bila moja prva stručna praksa, mnogo je značila za moj, kako lični, tako i profesionalni razvoj kao budućeg inženjera građevine. Imao sam priliku da učestvujem u početnim fazama izgradnje pojedinih dijelova konstrukcije, vodim građevinsku dokumentaciju, kao i da radim u nekim od najpoznatijih softverskih paketa. Kao jedno od najvećih bogastava bih istakao prijateljstva koja sam stekao u ‘zemlji hiljadu osmijeha’“, kaže on za eTrafiku.

novica_laketic2

Pošto je na praksu otišao nakon junsko-julskog roka i vratio se pred sam početak oktobarskog roka, nije mu bio problem da uskladi usavršavanje sa obavezama na fakultetu. Tokom trajanja prakse je dobijao platu koja je pokrivala troškove života, dok je put sam finansirao.

„Plata je dovoljna da se pokriju troškovi smještaja, hrane i javnog prevoza. U mom slučaju i turistička putovanja Tajlandom. Troškove putovanja, vize i zdravstvenog osiguranja sam sam snosio. Poručio bih svima da iskoriste priliku koju pruža IAESTE da nauče nešto novo, putuju i upoznaju nove ljude i kulture“, govori nam ovaj mladić.

novica_laketic5 novica_laketic9

Njegova kolegica sa fakulteta Dragana Docić preko organizacije IAESTE otputovala je u Istanbul na dva mjeseca usavršavanja u arhitektonskom birou PIRAMIT ARCHITECTURE. Kako kaže, snalaženje u Istanbulu je u početku bilo jako teško.

dragana_docic„Aerodrom na koji smo sletjeli se nalazi na azijskoj strani grada, dok je destinacija na kojoj sam se trebala naći sa mentorom iz IAESTE-a bila na evropskoj. Mentor, kao i svi ljudi koji žive u tom gradu, ne mogu da razumiju u kojoj je mjeri stranom studentu teško da se snađe sam prvih dana u Istanbulu, tako da nije vidio potrebu da me dočeka na aerodromu. Prije polaska sam na internetu pronašla informacije o prevozu sa dotičnog aerodroma Havatas busevima. I sve bi bilo mnogo lakše da vozači pričaju engleski“, govori nam ona.

Prvog radnog dana praktikanti na posao idu uz pratnju IEASTE mentora, ali Docićeva ističe da je adrese jako teško pronaći čak i uz njihovu pomoć.

„Nije poetna samo u tome da se mjesto pronadje, već i zapamti, što je moj mentor iz biroa i pretpostavio, stoga mi je dao prvi slobodan dan, da prošetam još jednom, upoznam okruženje i zapamtim kako da se sljedećeg dana vratim.“

Tokom dva mjeseca pomagala je zaposlenima na razne načine. Počela je sa manje zahtjevnim zadacima, da bi kasnije prešli na teže.

“Zadaci su bili različiti, od iscrtavanja stepeništa, sanitarnih čvorova i kuhinje, do učestvovanja u izradi detalja ‘zelene’ fasade. I da, poznavanje njemačkog, može da bude od velike koristi u sporazumijevanju da kolegama.“

Vikend je po pravilu bio rezervisan za turističke obilaske. Kako kaže, sva mjesta su bila toliko raznolika da zabave nikad nije nedostajalo, od istorijskih građevina i različitih muzeja do najpopularnijih turistističkih plaža i pabova.

„Vrijeme provedeno u Istanbulu za vrijeme obavljanja stručne prakse se ispostavilo kao neprocjenjivo životno iskustvo zahvaljujući različitostima Azije i drugih kultura u odnosu na kulturu življenja koju sam do tad poznavala. Na profesionalnom planu je praksu je dvostruko korisna – kao iskustvo rada u struci i u smislu služenja stranim jezikom.“

Kada govorimo o finansijama, ona ističe da praksa u Istambulu nije bila veliko opterećenje za njen budžet jer je avionsku kartu kupila mnogo ranije, po znatno nižoj cijeni. Zatim, tu je i manja vrijednost turske lire od konvertibilne marke, ali tu pogodnost nemaju studenti koji odlaze u zemlje koje su razvijenije od BiH. Ipak, njihova pogodnost ogleda se u tome da dobijaju platu po standardima države u kojoj rade praksu.

Tri mjeseca u Kini donijela su studentkinji arhitekture Andriani Nikolić neprocjenjivo životno iskustvo. Kako kaže, učila je na svakom koraku, bilo joj je zanimljivo čak i samo hodati gradom i posmatrati stvari oko sebe.

„To je bilo nevjerovatno iskustvo, tri mjeseca potpuno drugačijeg gledanja na svijet i na apsolutno sve u njemu. Bila sam u Nankingu, gradu na istoku Kine, a ujedno i bivšem glavnom gradu. Praksa je trajala tri mjeseca, od jula do kraja septembra 2013. Prijavila sam se kao student arhitekture i dobila praksu u firmi koja se bavi dizajnom osvjetljenja, te unutrašnjih i vanjskih rasvjetnih tijela. Uglavnom sam radila na projektima zajedno sa još pet drugih studenata na praksi, a dalje bi se konsultovali sa kolegama iz firme.“

Kao i ostalim studentima, njen najveći trošak bila je avionska karta koju je sama platila. Plata je bila dovoljna za finansiranje života u Kini, dok im je smještaj obezbijedila firma u kojoj su radili. Jedini dodatni trošak bila su putovanja unutar Kine, ali ističe da ni to nije bio problem, jer troškovi nisu bili veliki pa je plata pokrivala i taj dio.

adriana_nikolic2

Kada govorimo o studentskim praksama, organizaciju AIESEC moramo pomenuti. Oni funkcionišu tako što dovode strane studente u BiH, te bh. studente šalju u druge zemlje na obavljanje prakse, koja može biti volonterska ili razvojna. Kod prvog tipa prakse studentu je obezbijeđen smještaj, put ili hrana (u zavisnosti od same prakse), dok ostale troškove on snosi sam. Kada je razvojna praksa u pitanju, student za svoj rad dobija platu, kojom finansira svoj boravak u tom gradu. AIESEC Banjaluka često na našem portalu objavljuje pozive za svoje prakse, a zanimljivo je da im se studenti mogu javiti u svakom trenutku i reći kakvu praksu žele i u kom mjestu, a oni će pokušati da je pronađu.

Da nikada ne znate gdje će vas nešto odvesti povrđuje i iskustvo Ines Kerezović. Naime, ova apsolventkinja ekonomije provela je četiri mjeseca na praksi u Beogradu, radeći u firmi „Beotim” koja se bavi distribucijom hotelske opreme. Nakon isteka prakse ostala je da radi u toj firmi, pa se tu nalazi i sada, godinu i osam mjeseci kasnije.

„Praksa je bila razvojna. Odnosila se na sektor marketinga, istraživanje tržišta hotela u BiH, gdje sam nastojala da otvorim nove kontakte našoj firmi. Od finansija mi je bila obezbijeđena plata u iznosu od 350 eura, topli obrok i karta za gradski prevoz. Finansijski sam učestvovala samo pri pripremama za put, sve ostale troškove života sam pristojno kompenzovala platom koju sam zarađivala“, priča nam Ines.

Ines_Kerezovic

Kada smo je upitali da li joj je toliko odsustvovanje sa fakuleta stvaralo probleme, priznala nam je da ih je bilo.

„Tada sam upisala ljetni semestar četvrte godine i fakultet mi nije mnogo izašao u susret po pitanju odsustvovanja. Pokazalo se da je upornost vrlina. Da nisam imala podršku i pomoć drugara vjerujem da bih mnogo teže sve to iznijela.“

Praksa joj je pomogla da upozna sebe, mene pretvori u vrline i prihvati strah od nepoznatog. Kada govorimo o profesionalnom smislu, ističe da ne može porediti sebe od prije dvije godine i sada. Kako kaže, takvo iskustvo vas promijeni u svakom smislu, jer sebi ne praštate greške.

Sara Slijepčević je kao studentkinja novinarstva prošle godine provela mjesec dana u Grčkoj, ostrvo Hios. To vrijeme je provela radeći u galeriji gdje je bila zadužena za organizovanje izložbi, te intervjue sa grčkim umjetnicima sa Hiosa, za internet stranicu te galerije.

Sara_Slijepcevic3
„Zaista mi nije bilo naporno. Radno vrijeme je dvokratno, od 11 do 13 časova, pa do 19 do 21 čas. Nakon posla sam se nalazila sa prijateljima ili sagovornicima za intervju, a vrijeme između obaveza na poslu sam provodila na plaži“, govori nam ona, i naglašava kako joj nije bio problem uskladiti praksu sa fakultetom jer se vratila pred početak predavanja.

Praksa joj je pomogla više u ličnom nego u profesionalnom smislu, jer je obavljala zadatke koji su joj već bili poznati. Ipak, stečeno iskustvo ne bi nipošto mijenjala, a trenutno čeka novu praksu u AIESEC-u, koja ovog puta neće biti volonterska već stručna, jer je u međuvremenu završila fakultet.

Sara_Slijepcevic2

Upravo je AIESEC praksa Milošu Šolaku pomogla da obogati svoju biografiju i ode na još jedno stručno usavršavanje. Naime, tokom prošlog ljeta je proveo šest sedmica u estonskom gradu Tartu. Tokom volonterske prakse zajedno sa ostalim praktikantima je obilazio muzeje, prirodne rezervate, naučne centre i radio sa djecom srednjoškolskog uzrasta.

milos_solak_1„Dvije sedmice smo sa njima proveli u ljetnom naučnom kampu gdje su djeca izvodila različite eksper imente u okviru časova fizike, hemije, biologije…Takođe su nas slali i u nekoliko drugih estonskih gradova i sela, uključujući i Talin. Sve što smo radili usput smo i snimali i fotografisali pa onda od toga pravili kratke video projekte, edukativnog ili promotivnog karaktera, što je takođe bilo u opisu prakse. Prethodno smo imali i kratku obuku o osnovama video montaže.“

Smještaj, hrana i prevoz unutar Estonije su mu bili obezbijeđeni, dok je džeparac i povratnu kartu do Banjaluke sam finansirao. Tu praksu je zaokružio krstarenjem do Švedske i Finske sa ostalim praktikantima.

„Ta prva praksa je na mene uticala veoma pozitivno i omogućila mi prvenstveno da sebe upoznam kao osobu i postanem svjestan svojih mogućnosti, za koje nisam imao pojma da su tako velike. Naravno, poboljšao sam svoj engleski, razvio vještine komunikacije, timskog rada, naučio se strpljenju, smirenju, praštanju i poštovanju. Kad sam se vratio kući, ‘nakitio’ sam svoj CV da mu nema ravnog. Koliko mi je AIESEC praksa pomogla u profesionalnom razvoju, možda najbolje govori činjenica da sam sa znanjem stečenim tamo, kao glavnim argumentom, konkurisao za IAESTE praksu na kojoj se trenutno nalazim. Bilo je tu i sreće i slučajnosti, ali uglavnom sam primljen na tromjesečnu IAESTE stručnu (dakle, plaćenu) praksu u Njujorku. Praksa je iz oblasti video montaže (ima dodirnih tačaka sa estonskom praksom) i podrazumijeva da radim u neprofitnoj organizaciji za koju pravim kratke video sadržaje u svrhu promocije njihovih programa i projekata.“

Što se tiče finansiranja, na trenutnoj praksi u Njujorku je bilo malo problema. Morao je imati početnu sumu novca kojom bi pokrvao životne troškove, dok ne stigne prva plata. Kako kaže, ona je dovoljna za preživljavanje i time je zadovoljan.

„Nakon perioda prilagođavanja, uspio sam da manje-više uhvatim ritam sa zbivanjima i životom ovdje. Produžio sam praksu za još mjesec dana, do kraja godine, kako bih stigao završiti sve započeto. Praksa u Estoniji mi je bila prava odskočna daska i svako sljedeće putovanje i iskustvo se samo nadograđuju na taj temelj i produbljuju moja znanja i vještine. Moram još napomenuti da video montaža nema nikakve veze sa mojom pravom budućom profesijom. Studiram prostorno planiranje, a video produkcija mi je bila hobi dugi niz godina. Prema tome, AIESEC praksa mi je stvarno bila jedini ‘kec u rukavu’, jer osim amaterskih, nisam imao drugih profesionalnih iskustava iz tražene oblasti.“

milos_solak_2

milos_solak_3

Sa šestosedmične prakse u Napulju nedavno se vratila Nikolina Gavrić. Njen zadatak je bio da djeci uzrasta od 5 do 10 godina predaje engleski.

„To je neformalno obrazovanje, akcenat je na kulturnoj razmjeni, da steknu sliku da postoji još nešto osim njihove zemlje. U svakoj učionici stoji karta Italije, a vidi se i Bosna, ali oni to nikad nisu zagledali. Kad im pokažem svoj grad, oni stvore drugačiju sliku o svemu tome“, kaže nam ona.

Nikolina ističe da nije čekala da AIESEC ponudi praksu koja bi njoj odgovara, već je otišla u njihove kancelarije i rekla gdje bi voljela da ide. Potraga je uskoro krenula i ona se uskoro našla u Italiji.

„Ljudi trebaju biti svjesni da će im trebati dosta novaca, jer ipak idu da žive u drugoj državi. Imala sam smještaj i jedan obrok u školi. Sve ostalo je na nama. Kad si u drugoj državi želiš sve i da probaš, nije to baš mali period. Štedila sam i skupljala za putovanja, obilazila okolna mjesta. Ako neko želi imati potpuno iskustvo, treba imati novca.“

nikolina_gavric

Kaže da se pronašla u poslu predavača, te shvatila da bi to mogla raditi jednog dana. Što se lično života tiče, naučila je mnogo o sebi i snalaženju na nepoznatom terenu.

„Bile smo udaljene od Napulja pa smo morale koristiti sva prevozna sredstva da dođemo do njega. Prvi dan smo ušle u bus i promašile stanicu pa smo se vratile na početno mjesto. Prvih sedam dana smo provele u autobusima, jer nismo mogle shvatiti koji gdje ide. Mogu se desiti jako loše stvari, recimo nismo imale tople vode sedam dana, čekale smo prevoz po sat-dva, ali sve je to dio iskustva. Što više imaš problema, više ispituješ svoje granice, nije cilj da sve bude savršeno. Tamošnji AIESEC nije toliko pristupačan koliko je ovaj ovdje naš. Dobijemo osobu koja je zadužena za nas, ali nije bila tu stalno. Ne može sve biti savršeno, ne trebaju mnogo da biraju. Sve je plodno tlo za avanturu“, govori nam Nikolina koja planira ponovo ići na AIESEC praksu, ali u neku drugu zemlju.

nikolina_gavric2

Komitet za međunarodnu razmjenu studenata medicine Samsic je studentska organizacija koja studente medicine šalje na obavljanje prakse u inostranstvo, u trajanju od mjesec dana. Princip rada je taj da na godišnjem nivou potpisuju bilateralne ugovore sa komitetima iz drugih zemalja, pa na osnovu njih šalju i primaju određeni broj studenata. Tu su i unilateralni ugovori, kada student bira mjesto i kliniku gdje želi da ide, a praksu plaća 260-350 evra. Kotizacija za bilateralne razmjene je 250 KM, studentu je obezbijeđen smještaj, jedan ili dva obroka, te praksa u određenom kliničkom centru. Ove godine domaći Samsic ima potpisane bilateralne ugovore sa Njemačkom, Španijom, Italijom, Grčkom, Turskom, Poljskom, Brazilom i Bugarskom.

Alma Savić je preko Samsica obavila praksu u Istanbulu, privatnoj klinici Acibadem.

„Meni je to mnogo značilo jer je klinika u svijetu jako priznata i mogla sam da vidim razne dijagnosticke procedure koje se kod nas ne koriste. U bolnicu se odlazilo svaki radni dan po 5-6 sati, dok su vikendi bili rezervisani za putovanja. Što se novca tiče, put i džeparac sam sama finansirala. Nisam tražila sufinansiranja, ali ima i ta opcija, da studenti apliciraju na fakultet i u ministarstvo pa da dobiju određena sredstva.“

Odsustvovanje joj nije stvaralo probleme na fakultetu jer se prakse organizuju u julu i avgustu, a na kraju praktikanti dobiju i sertifikat o obavljenoj razmjeni. Alma ističe da joj je praksa pomogla u usavršavanju medicinskog engleskog, a naravno i sklapanju prijateljstava koja traju još uvijek.

alma_savic2

Tina Radojčić je cijeli avgust provela u Češkoj, tačnije Pilzenu, radeći na odjelu dječije hematologije. Praksu je obavljala pod nadzorom mentora kojima je oduševljena.

„Oduševio me njihov nivo znanja i pristup studentima. U zavisnosti od odjela, studentima je omogućeno da na neki način učestvuju u svakodnevnim dešavanjima na odjelu. Otišla sam sa željom da se bolje upoznam sa pedijatrijom, jer sam zainteresovana za nju. Iako se nisam nadala hematološkom odjelu ostala sam zapanjena načinom rada te me je na neki način to još više približilo tom polju tako da moje interesovanje od tada samo raste za hematologiju, narocito dječiju.“

Što se tiče troškova, obezbijeđen joj je bio smještaj i novčani dodatak za hranu. Kada sve izračuna, kaže da je prošla vrlo jeftino.

„Ako sumiram sve od plaćanja ugovora, putovanja, turističkih obilazaka i naravno nezaobilazne ženske kupovine ‘sitnica’, potrošila sam najviše 1.500 KM. Znam da će nekima ta suma zvučati mnogo, ali za mene je veoma niska s obzirom na dužinu boravka i iskustvo koje sam stekla, to je nešto za šta ne možemo reći da je ‘bacanje para’.“

Ako je suditi po našim sagovornicima i njihovim iskustvima, prakse i razmjene su nešto što svako ko ima mogućnosti mora probati barem jednom tokom studija. Iako su za njih izdvajali više novca nego što bi potrošili za to vrijeme u BiH, oni se ne kaju. Stečeno iskustvo je ipak neprocjenjivo, što potvrđuje i podatak da većina njih planira ponovo ići na prakse preko studentskih organizacija. Zato zavrtite globus i odaberite lokaciju na koju oduvijek želite otići, možda napokon uspijete.

 

eTrafika.net – Vanja Stokić

Napiši komentar