fbpx

Ljudi ponekad pokušavaju sopstvene neuspjehe opravdati društvenim (ne)prilikama. To su uglavnom oni ljudi koji nemaju dovoljnu snagu i širinu u pogledu da obuhvate kompletnu sliku, nego zaključke izvode parcijalno, tj. oči su im veće od mogućnosti.

Pojedinac kao ličnost je u odnosu na društvo nemoćan, bez društva ga ne bi bilo, jer kultura stvara ličnost, bez nje bi svako od nas bio još jedna u nizu pohlepnih životinja, koja se vodi isključivo svojim potrebama i trenutnim zahtjevima svoga tijela. Društvo nam omogućava da saosjećamo sa drugima, da u drugima vidimo svoj odraz i prepoznamo sebe u tuđim postupcima, da svoje interese usklađujemo sa tuđima, da budemo, u suštini, zoon politicon. Zbog čega ovo govorim?

Smatram (kao i mnogi prije mene) da se nijedna promjena u društvu nije desila prije nego što to društvo za nju nije bilo spremno, tj. nemoguće je preduhitriti dinamiku razvoja društva samostalnim i nezavisnim djelovanjem. Konkretne ličnosti (naučnici, revolucionari, filozofi…) samo su bili inicijalne kapisle koje su pokrenule lavine promjena, poput poluge. Dakle, ako je društvo dostiglo taj nivo da je neki pronalazak postao moguć, on samim tim postaje neminovan, kažu pojedini antropolozi i teoretičari kulture. Sa polja prirodnih i konkretnih nauka, smatram da bi tu teoriju trebalo proširiti i na polje društvenih nauka, naročito na polje nauke o politici. Kada je društvo bilo spremno za elektrifikaciju i dvosmjernu struju – pojavio se Nikola Tesla. Da se nije pojavio on, pojavio bi se neko drugi, ili više njih, boljih ili lošijih, u ovom kontekstu to je nebitno. Nadovezujući se na ovo, dolazimo i do zaključka da ni svi oni događaji koje zovemo revolucijama, zapravo i nisu revolucije u smislu nagle promjene ili odluke naroda da živi drugačijim životom, nego više dođu kao malo ubrzanje u prirodnom toku razvoja društva. Naravno, razvoj nije isto što i progres, ali o tome drugom prilikom.

Foto baza

U svakom slučaju, ovim stavom ne želim, niti mogu, da umanjujem genijalnost ovakvih ljudi, samo se trudim sada posmatrati ih iz aspekta cjeline, čovječanstva, jer ipak je taj Tesla odrastao u jednom Smiljanu, završio je čuvene škole i doktorirao na čuvenim univerzitetima, čitao knjige i radove koji su nastali mnogo prije njega – i tek onda je izumio tako genijalne stvari bez kojih ne bi mogli zamisliti svakodnevni život današnjeg čovjeka. Da su ga kao bebu ostavili u džungli da raste sa zvijerima sumnjam da bi ponovio ove uspjehe, ako bi uopšte i preživio. Društvo, dakle, ima primat nad pojedincem.

Dolazak promjena najprije osjete umjetnici, ljudi visokog senzibiliteta, koji, poput jasike, dršću kad drugo drveće i ne osjeti vjetra. Dokazi sa to u istoriji su brojni, a najbolje nam je prisjetiti se prijeratnih Nadrealista i sumornih stihova u rokenrol muzici toga vremena. Drugi primjer mogu biti i pokreti koji su nastali prije Prvog i između dva svjetska rata u Evropi, kao što su simbolizam, futurizam, nadrealizam i sl.

Društvo treba sagledati u cjelini, osjećati njegov puls, osjetiti atmosferu i tako uskladiti svoje djelovanje da bi bilo korisno i svrsishodno. U skladu sa onom gandijevskom ‚‚budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu” treba krenuti od sebe, raditi na sebi i to je najbolji način da se društvu, u kojem živimo i koje volimo, pomogne. A društvo se mora voljeti, mora se kritikovati, mora se ‚‚zagrijavati” atmosfera za promjene. Nepohodno je, uz sve ovo, imati svijest o tome da postoji realna mogućnost da fizički ne doživimo te promjene, ali doživjeće ih oni poslije nas, kao što smo i mi doživjeli mnoge promjene koje su spremane mnogo prije nego smo mi zakoračili svijetom (bar ne u ovom obliku). To je međugeneracijska solidarnost koja nas čini ljudima.

Zato oni koji trče pred rudu nerijetko skrenu u rezignaciju i laju i reže na sve što im smeta, ni ne pokušavajući da razumiju društvo i njegove procese, kakvo god ono u tom trenutku bilo. Bijesni su i neshvaćeni. Međutim, promjene u društvu ne dešavaju se odjednom, nemoguće ih je eksperimentalno izazvati i ustanoviti neke opšte zakonitosti, i zato čovjeka ne treba proučavati previše naučno. Nauka stvari dotiče samo spolja, ona se tiče samo onog opšteg. Međutim, ljudi su osim bioloških, i bića kulture, zoon politicon, unutrašnja osjećanja ljudi, koja se ne mogu izučavati u klasičnom naučnom smislu (uzmimo za primjer mitove i mitologije), uvijek mogu da donesu ‚‚osmog putnika”, tj. neku neželjenu posljedicu koja, makar bila i najmanja, može da sruši čitavu zamisao do temelja. Ovo nikako ne treba da znači da treba sjediti skrštenih ruku i čekati da se nešto desi, nego jednostavno da treba razmisliti prije svakog poteza i pokušati biti koristan, prvo društvu, cjelini, a samim tim i samome sebi.

Dakle, ukoliko želimo poboljšati društvo, moramo igrati po njegovim pravilima, mijenjati ga iznutra, kao što to pjesnik reče – ‚‚ako želiš da saznaš, pristani na sve, ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se”.

I, da pojasnimo malo i naslov teksta, čuveni vic o Muji i Sulji (nadam se da se efendija Cerić neće uvrijediti) objašnjava na koji način pogrešan tajming anulira to što radimo pravu stvar na pravom mjestu, ali, nažalost, u pogrešno vrijeme. Elem, gleda ti Suljo kako Mujo otkopava i zakopava rupe na livadi, skoro cijeli dan, i ne mogavši više da izdrži, odluči da zadovolji znatiželju i priđe Muji i priupita ga:

-Je li, veli, Mujo, što to bolan otkopavaš i zakopavaš te rupe, pa to nikakve logike nema?

A odgovara ti njemu Mujo:

– Ima, bolan, logike, al’ nema Hase cijevi da postavlja.

eTrafika.net – Vojislav Savić

Napiši komentar