Novo doba – period u kome živimo, možemo okarakterisati kao doba u kome se živi “glupo i nesrećno”. Zanemaruju se sve kulturne vrijednosti i tradicija kao jedan od najljepših ukrasa srpskog stvaralaštva.
Iz dana u dan cijenimo idole, rušeći sve kodekse društva koje ima vrijednost. Žalosno je to da na ulici možemo naći više onih koji su sagledali posljednji serijal „Velikog brata“ u odnosu na one koji znaju ko je napisao „Na Drini ćuprija“, dok postotak onih koji su pročitali pomenutu knjigu ostavlja sav srpski narod crvenih obraza.
I šta ako nas gladna zemlja proguta, šta bi se našlo ispod ruševina današnjice? Šta bi oni koji nas otkopaju zaključili o nama, slijedeći se time koga smo to uzdizali, ko su to bili naši idoli ili ikone 21 – og vijeka? Da li bi pomislili da je to što nađu parodija na današnje društvo ili nikada jasnija istina?
Čini se da od ovoga drugog ne možemo pobjeći…Svako testitanje današnjih vrijednosti smatralo bi se uvredom, zato sto je kvantitet daleko jači od kvaliteta. Sve što manje dobijamo više smo zadovoljni, jer smo svakako umorni od traganja za pravim vrijednostima, i umorni od toga da čekamo da ćemo imati bolje, pa nas kvantitet i ne iznenađuje već ohrabruje u našim lošim navikama.
Prihvatamo medijske sadržaje onako kako nam se i servisiraju, nervozno, površno i jeftino, umorni od sopstvenih života, 24h dnevno pratimo tuđe i komentarišemo ih. Djeca nam se za to vrijeme ne igraju napolju već najbolji drugom nazivaju računar, jer on učestvije u njihovim rasističkim igrama punim nasilja. Zaboravili smo da razdvajamo idole od naših života. Slijepo ih gledamo i pratimo bez nade da će se ikada svijet izliječiti. Ne molimo se više pred ikonama, već pred jeftinim zvijezdama, koji nam prodaju još jeftinije izglede za živote u dvorcima.
Ko je kriv?
To je najteže pitanje, jer prvo treba da dostignemo svijest o stanju u društvu, školama, medijima…A dostići svijest o tome je ravno tome da ćemo nekada zamijeniti tranziciju propadanja sa prirodnim uspjehom.
Nismo ni svjesni koliko bi posla bilo u fabrikama u kojima bi se reciklirala desetina naših idola, a koliko malo u štamparijama u kojima izlaze najbolje knjige. Dostizanje te svijesti samo je jedan stepenik ka onome što je prava vrijednost, a mi još nismo ni zakoračili.
Probudi se zemljo moja dok ne zaspiš zauvijek!!!
eTrafika.net – Jelena Glavaš
