fbpx

Borbe sa okolinom, ali i same sa sobom, za koje često niko ne zna, LGBTIQ+ osobama otežavaju svakodnevni život. Još je teže kada svoje probleme ne želite ili nemate s kim da podijelite, upravo zbog reakcije drugih i nerazumijevanja, koje tradicionalno društvo osuđuje i ne podržava sve ono što je drugačije. Jedan od naših sagovornika N. to opisuje ovako: „Osjećaj mržnje prema samome sebi je toliko jak da nam nije potrebna mržnja drugih.“ Jedna rečenica koja opisuje sva osjećanja prožeta u jednoj osobi koja diskriminaciju doživljava na svakom koraku.

Piše: Snježana Aničić; Naslovna fotografija: Unsplash

Mnogi teško donesu odluku da potraže pomoć, a postoje i oni koji je nikad ne potraže i nažalost, ponekad bude kasno. Psihoterapijska pomoć je neophodna i često je jedino rješenje za brojne probleme koji se nakupljaju godinama.

Foto baza

N. se autovao prije četiri godine i tada je već bio dvije godine u depresiji. Više od godinu dana ide na grupnu terapiju i priznaje da je od tada napredovao.

„Iz dana u dan sve je bilo isto, nemaš osjećaj kako je biti van depresije i ne znaš šta treba da radiš. Možeš ili potražiti pomoć ili se odati porocima kako bi se opustio i ispunio vrijeme. Sad volim pričati o tome kako mi je terapija pomogla i da nam je potrebna za mentalno zdravlje“, govori nam.

Čitavo djetinjstvo je imao manjak samopouzdanja, tek nedavno je počeo da voli sebe. Težak period mu je dodatno otežavala činjenica da je iz malog mjesta i da odrasta u tradicionalnoj porodici. Nije mu bilo teško da potraži pomoć, ali je na početku osjećao tremu kako će biti prihvaćen i shvaćen.

„Svjestan si da ti nije dobro i podsvjesno si svjestan moguće reakcije okoline. Znao sam da moram pričati za svoje dobro. O svemu sam prvo pričao sa prijateljicom koja me je malo ‘pogurala’ da potražim pomoć i mislim da svi imamo jednog takvog prijatelja da nam da vjetar u leđa. Jedino se roditeljima nisam autovao. Znam da se taj razgovor mora dogoditi, ali ga stalno odgađam. S druge strane, sa nepoznatim osobama nemam problem, odmah se predstavim jer ne želim neugodne poglede“, priča N.

Diskriminacija od strane psihijatrice

D. je na terapiju krenula sa željom da upozna sebe i pretpostavkom da neće pronaći mnogo toga novog, što se ispostavilo kao netačno. Kako kaže, dan kada ima terapiju je rezervisan samo za to i upravo taj dan joj je često najbolji dan u toku sedmice.

„Ja sam studentica, starija ćerka, sestra, prijateljica, aktivistica, lezbejka, dio promjene i još uvijek vjerujem u moć ljubavi, lijepe riječi i razumijevanja. Nikad nisam osjećala potrebu da potražim pomoć, sve sam nekako ‘sama sa sobom’ rješavala godinama i uz pomoć razgovora sa prijateljima. Prošle zime saznala sam za projekat besplatne grupne seanse i prijavila sam se, ne znajući koliko će mi to iskustvo pozitivno promijeniti život“, počinje svoju priču D.

Njeno iskustvo na početku nije bilo pozitivno, krenulo je u suprotnom smjeru od željenog. Diskriminaciju je doživjela na mjestu gdje je najmanje očekivala, od psihijatrice u državnoj instituciji.

Foto: Pexels

„Moja mama je naručila susret u želji da poboljša naš odnos, ali bez raspitivanja o toj osobi. Naišle smo na lezbo/homofobičnu osobu čija su se pitanja bazirala na tome da li želim da imam djecu, da li sam stvarno ‘to’, a onda mi je rečeno da prestanem javno (bilo gdje) pričati o svojoj seksualnosti i da se obavezno autujem čitavoj porodici. Sreća je što sam bila pribrana koliko sam mogla, pa sam u momentu prepoznala koliko je sve to pogrešno i usprotivila se na licu mjesta. Psiholozima/psihoterapeutima koji rade sa LGBTIQ+ osobama na ispravan način mogu samo da se zahvalim, jer podrška i razumijevanje na psihoterapiji su nešto što nam najviše pomaže u borbi sa okolinom koja nam upravo te stvari nikada nije pružila“, napominje D.

„Naš problem nije ‘to’, faza, niti izbor“

LGBTIQ+ osobe često čuju da je njihov problem „to“, faza ili izbor. Upravo takav pristup je greška koju, nažalost, prave mnoge stručne osobe. Prethodno loše iskustvo može da dovede do još ozbiljnijih problema koji jednom zauvijek zaustave osobu da potraži pomoć.

„Ovo nije faza niti izbor. Nisam izabrao da budem na margini, poprijeke poglede, svađe s roditeljima i nemogućnost uspostavljanja emotivne veze. Edukacija ne prestaje nakon formalnog obrazovanja, društvo i ljudi se stalno mijenjaju što znači da se mijenja i psihološko stanje. Potražite pomoć, ona postoji čak i ako nam se čini da smo sami“, poručuje N. koji je kod školskog psihologa nije mogao da dobije adekvatnu pomoć.

Foto: Pixabay

Oboje naših sagovornika napominje da su im terapije pokazale u kakvom su stvarnom stanju i da imaju veliki prag tolerancije. Tek su na terapijama shvatili da je diskriminacija prisutna i u „manje“ očiglednim stvarima kao što su npr. pogledi. Osjećali su se ugroženo tek kada vide ili osjete nasilje.

Da je stručnom osoblju potrebna dodatna edukacija saglasna je i psihoterapeutkinja Marija Šarić.

„Bitno je prvo skinuti stigmu sa mentalnog zdravlja, što se radi stalnom promocijom i obezbijediti tačne i jasne informacije. Najbolji zagovarači psihološke i psihoterapijske podrške su osobe koje su već imale pozitivna iskustva i ‘peer to peer’ podrška je ohrabrujuća. Od ove godine LGBT osobe mogu dobiti adekvatnu podršku širom BiH. U Sarajevu radi tim Fondacije Krila nade u partnerstvu sa SOC-om , u Mostaru Sensus, u Tuzli tim u okviru TOC-a,  u Zenici se možete obratiti Centru ženskih prava, Prijedor i Banja Luka imaju Kvart, a postoji i čitav spisak LGBTI senzibiliziranih psihologa i psioterapeuta kojima se možete obratiti“, objašnjava Šarić.

Foto: Unsplash

Pozitivno i nagrađujuće iskustvo

Rad sa LGBTIQ+ osobama za našu sagovornicu je pozitivno i nagrađujuće. Ističe da je seksualni identitet samo jedan od naših identiteta, te da osim tog identiteta imamo i bezbroj drugih.

„Svaka osoba ima pravo da izabere da li će se autovati ili ne, na prvom mjestu je osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Svako negiranje jednog od svojih identiteta nam stvara problem. Mi u psihoterapiji prvo radimo na tome da osoba prihvati sebe, a potom radimo na izboru. Neke osobe izaberu da se ne autuju i budu OK s tim. Ponekad su reakcije okoline pozitivne, a ponekad burne i osuđujuće. U BiH je trenutno najbitnije raditi na senzibiliranju javnosti, neophodna nam je sigurno i podržavajuće društvu u kojem će se svi osjećati sigurno u svojoj koži i sa svim svojim identitetima“, poručuje Šarić.

Napiši komentar