Jasenko Suljetović (26), hrabаr i perspektivan mladić porijeklom iz Tuzle, govori o  položaju pripadnika LGBT populacije u Banjaluci i Bosni i Hercegovini. Aktivni borac za sva ljudska prava, smatra da će naši građani malo sačekati bolju budućnost, ali da nije nemoguća. Raduje  se slobodi i ponovnom bratstvu i jedinstvu.  

Po Vašem mišljenju, kako ljudi prihvataju LGBT populaciju u Republici Srpskoj?

Sve je individualno. Očigledno je da generalno ne prihvataju. U Banjaluci sam tek 8 mjeseci i ljudi s kojima se ovdje družim nemaju problem s tim. U državi u kojoj živimo ne mogu mediji, a ni nadležne institucije pojasniti koncept ljudskih prava. Naša je obaveza kao pripadnika LGBT populacije ljudima približiti shvatanje da je rodni i seksualni identitet stvar na koju se ne može uticati, isto kao što se ne može uticati na nečiju visinu ili boju očiju.  Sve dok mi ne istupimo i ne počnemo da se borimo za svoja prava javno, i ljudi će imati predrasude. Ljudi to mogu ili ne moraju da prihvate, ali po zakonima Republike Srpske imaju obavezu da poštuju naš život, da nas ne ugrožavaju ili diskriminišu. Lako je reći problem je u primitivnim ljudima – treba pružiti građanima informacije o tome. Previše je manipulacije nad stanovništvom od strane vjerskih institucija, političkih stranaka, medija i čak muzičke industrije, to su faktori koji utiču na formiranje stavova. Treba raditi na edukaciji stanovništva i za to treba vremena, ali smatram da može uroditi plodom.

Kako se građani Banjaluke ophode prema pripadnicima LGBT populacije?

Nisam do sada imao nikakvih problema. I policija ima korektan odnos prema meni. Nisam se susreo ni sa kakvim oblikom diskriminacije, s tim naravno da kad izađem napolje dobijam komentare na račun izgleda, ali sam navikao. Čujem komentare, slušaću ih u budućnosti, ne mogu ih kontrolisati, ali sve je ok dok su samo riječi. Prije svega, mrziti nije ni u duhu demokratije, ni toleracije niti religije. Niko nema ni moralno, ni vjersko niti zakonsko pravo da otvoreno mrzi druge. Fakultetski obrazovani ljudi su najčešće tolerantni. Imao sam jednog poznanika, koji mi je krenuo citirati  Bibliju, s tim da nije računao na to da sam ja pročitao Bibliju isto kao i Kuran, jer su mi roditelji muslimani. Ja sam agnostik, ali čitao sam vjerske knjige, i recimo Biblija osuđuje i one koji se tetoviraju, ali pored svega se tome selektivno pristupa. Smiješ udariti ženu, ali će to biti u redu, sve dok spavaš s istom.

Neki ljudi kažu da se s’ tim čovjek rađa, a neki da sa druge strane na to utiču društveni faktori?

Ja sam oduvijek osjećao da nešto nije isto. Odgajan sam u tipičnoj heteropatrijarhalnoj porodici, gdje je to totalno nepoželjno. Sa 14 godina shvatio sam da me privlače muškarci, ali nisam znao pravi termin, niti imao informacije o tome. Nije to da se probudiš i izabereš, zato što to tako ne funkcioniše. Nadao sam se u početku da griješim, jer me je bio strah, ali sam onda shvatio da imam izbor. Da prosto budem to što jesam ili da živim životom kakav bi mi drugi krojili da bih bio prihvaćen. Druga solucija bi iziskivala laganja i odricanja, tako da sam odabrao da budem iskren. Jeste bilo teško, ali vrijedilo je, očeličio sam se. Nije to kad ti dođe neko sa brošurom i kaže budi LGBT. Rizikuješ da ne budeš prihvaćen, da nemaš posao, da se suočiš s fizičkim nasiljem. I da postoji način da možeš da promijeniš to što jesi, nikada ne bih odabrao drugi put, jer sam savršeno srećan. Ne mislim da se to ima veze ni sa odgojem, jer rodili su me hetero roditelji i odgajali prema hetero vrijednostima. Ne znam da li je to urođeno ili genetski, jer i u životinjskom svijetu imaš bezbroj primjera homoseksualnih odnosa, to je prosto priroda.

Kada ste osjetili da Vas privlači isti pol?

Kad sam imao 7 godina, kad sam postao društveniji, shvatio sam da drugačije gledam dječake i više sam se družio sa djevojčicama. U pubertetu sam, dok sam gledao filmove, shvatio da me zaista privlače muškarci. Isprva sam bio skeptičan i nisam smio nikome reći. Zatvorio sam se u svoju ljušturu i počeo sam sebe da otkrivam. Plašio sam se reakcije porodice, da li će me prihvatiti i edukovati, ili istući i istjerati iz kuće. Mnogo ljudi iz straha počini samoubistvo, padne u depresiju. Neki imaju i određen nivo poricanja, jer nemaju kome da se otvore ili nemaju dovoljno informacija. Mnogi faktori utiču na razvoj i formiranje identiteta – obrazovanje, društvo, porodica, prijatelji. Seksualni identitet je fluidan, ono što trebaš biti ti ćeš postati, samo zavisi da li ćeš sebe prihvatiti ili ćeš bježati od sebe, što opet dodatno olakšava ili otežava stvari u životu.

Kada ste prvi put priznali nekome da ste gej i kome?

Sa 14 godina, sestri bliznakinji.

Da li Vaša porodica zna za vašu seksualnu orijentaciju i kako su reagovali kada ste im to saopštili?

Da, roditeljima sam priznao u 17. godini.  Meni već tada kao tinejdžeru nisu bili jasni društveni standardi, tako da sam shvatio da nije problem u meni, i da sam ponosan na ono što jesam.  Sve je u redu ako komšinicu tuče muž, ako je otac alkoholičar i tuče djecu, a ako ja želim da proživim život s muškarcem, to nije ok. Sam proces autovanja je težak i bolan, ali takvo nam je društvo. Majci je teško palo i mislila je da je to prolazna faza. Izbjegavala je takve teme, ali ja sam uporno forsirao priču o sebi, te je na kraju fenomenalno prihvatila. Tata mi je bio alkoholičar, pa je pijan prvo uzeo sjekiru i prijetio da će me zaklati kao kurban, a poslije je ignorisao. Generalno, što je ljudima više to smetalo, to sam se ja inatio i forsirao. U srednjoj školi su mi i neki profesori čak čestitali na iskrenosti. Sve je do stava, ako hodaš pognute glave, uvijek ćeš biti meta dobacivanja. Tolerišu se stvari koje su abnormalne, poput nasilja, korupcije i kriminala, a ja koji nemam obavezu ni prema kome, treba da se povinujem društvu, što je suludo.

Kakvog su mišljenja Vaši prijatelji o Vašem seksualnom identitetu? Da li imate više hetero ili gej prijatelja?

U srednjoj školi nisam želio prijatelje, niti sam naišao na osobu koja bi mi odgovarala. I kad sam krenuo na fakultet, odmah sam se autovao. Nisam to krio, pa sam na osnovu reakcija odmah uvidio s kim se mogu socijalizovati. Na fakultetu sam stekao dobru prijateljicu, kojoj je to u početku bilo čudno, a danas je aktivistkinja u borbi za ljudska prava. Uvijek sam imao više hetero prijatelja, muških, a naravno i ženskih, jer se nisu osjećale ugroženo. Gej muškarci sa druge strane imaju problem da budem viđen s njima, jer se ne skrivam. Ne razumijem to licemjerje, ne plašiš se da će te seks s muškarcem ugroziti, a hoće poznanstvo sa mnom. Hetero muškarci se u početku boje, ali proradi doza solidarnosti i humanosti, te uvide da i gej muškarci imaju svoje kriterijume, ne trčimo ni mi za svakim muškarcem koji ima polni organ.

Imate li poteškoća ili problema u društvu i kakvih?

Generalno nemam. Naravno, uvijek su tu prisutni različiti negativni komentari, ali sve je u redu dok se niko ne dotiče fizičkog nasilja.

Koliko Vam je teško izboriti se sa svojom prirodom u svijetu stereotipa?

Težak je to proces, ali nije nemoguć. Uzeću za primjer moj boravak u Češkoj na razmjeni studenata. Tada su ljudi pričali da sam praktikovao seks bez zaštite i da sam promiskuitetan. Takve stvari će se pričati bez obzira na to da li je nešto istina ili laž. Ako si pripadnik bilo koje obespravljene društvene grupe, uvijek će se njima prvo prikačiti stereotip.

Da li ste ikada napadnuti fizički ili verbalno?

Fizički sam napadnut četiri puta. Jednom u Češkoj, jednom na gej paradi u Zagrebu i dva puta u svojoj zemlji. Često čujem komentare poput „pederu“, „pi*kice“, „tetkice“, ali prosto ignorišem.

Jeste li u emotivnoj vezi?

Da, četiri godine sam u vezi, sa momkom kojeg volim. Ljudi su emotivna bića, imaju potrebu da imaju nekog pored sebe, tako i ja. To je kao i svaka druga hetero veza, želiš da imaš nekog s kim ćeš se buditi, s kim ćeš živjeti, kupiti stan i dijeliti dobro i loše.

Kako se osjećate kada ne možete javno da zagrlite ili poljubite voljenu osobu?

Iskreno, ja i nemam potrebu ljubiti ili grliti javno svog dečka. Nekad poželim da ga uzmem za ruku dok šetamo, ali odmah se osvijestim, jer znam da bih mogao ugroziti i svoj život ili njegov. Jeste teško, ali je podnošljivo.

Da li se osjećate slobodno ukoliko otputujete u inostranstvo sa partnerom ili sami?

Moj plan za budućnost i jeste da odem živjeti u inostranstvo.  Naravno da se osjećam slobodnije u liberalnoj zemlji, gdje mogu slobodno udisati vazduh bez straha da će mi neko dobacivati zlonamjerne ili diskriminirajuće komentare.

Kako se na poslu ophode prema Vama, imate li poteškoća?

Trenutno ne radim, studiram, ali mislim da ljudi na našim prostorima imaju poteškoća da se zaposle prije  svega. Pogotovo i ako imaju posao, ne smiju da rizikuju da se otkriju, jer bi mogli dobiti otkaz. Žalosno je što ljudi zadiru u tuđe živote i ne gledaju nečiji trud i rad, već odlučuju na osnovu predrasuda. Dok sam radio u Avganistanu, šefovi su prepoznali moj potencijal i dobio sam unapređenje. Nije ih zanimao moj privatni život, već moj doprinos poslu.

Da li u Banjaluci postoje „službena“ mjesta za okupljanje LGBT populacije?

Zvanično, ne. Ali postoje friendly lokali, određena alternativna mjesta u kojima ne vlada turbo-folk scena, gdje se pripadnici LGBT populacije mogu osjećati prijatno.

Da li znate pripadnike LGBT populacije u Banjaluci koji se skrivaju iza hetero brakova zbog straha od predrasuda?

Znam ih mnogo. Ja sam kategoričan po tom pitanju, jer ne volim laži, ne mogu da zamislim da imam ženu i djecu, a da krišom spavam s muškarcima. Ali naravno da ima, čak i starijih, uticajnih muškaraca koji se skrivaju ne samo zbog straha, već što robuju predrasudama.

Jeste li Vi ikada javno lobirali ili zagovarali prava LGBT populacije?

Ja uvijek zagovaram prava LGBT populacije, i uopšte, prava svih marginalizovanih skupina. Mi smo obavezni Dejtonskim sporazumom da poštujemo i prava nacionalnih manjina, i seksualnih manjina, žena, Roma, Jevreja, boraca… Smatram da je naša lična odgovornost da poboljšamo svojim trudom zajednicu i da smanjimo mržnju.

Da li ste nekada prisustvovali  gej paradi ili kvir festivalu i kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Prisustvovao sam gej paradi u Zagrebu i zahvaljujući policiji, moji prijatelji i ja izbjegli smo molotovljev koktel, ali sam dobio batina naknadno u tramvaju. Ja lično nisam za paradu na našem području, jer nekako mislim da mi ne možemo primijeniti taj zapadni šablon građanskog aktivizma i unifikacije na zemlju koja ima toliko dugu istoriju okupacije. I u Americi se desila seksualna revolucija kada su ljudi izašli na ulice i borili se za svoja prava. Istorija nas uči da ne možemo dobiti svoja prava dok ih ne zatražimo. Parada ponosa kao manifestacija u našoj zemlji proizvela bi samo kontraefekt, jer naša zajednica nije još spremna za to, pogotovo jer mediji predstavljaju javnosti pogrešnu sliku onoga šta parada jeste.

Kakva je Vaša vizija bolje budućnosti?

Trenutno se u našim entitetima dešavaju promjene, tako da ništa nije nemoguće vezano i za položaj LGBT populacije. U svakom slučaju, stanje je mnogo bolje u odnosu na prije 5-6 godina. Ipak mislim da će bolje vrijeme malo sačekati. Želio bih da u budućnosti ljudi imaju novac da priušte sebi putovanja, djeci udžbenike ili potrošačku korpu od 1.400 KM. Tek kada se stvori temelj u pogledu finansija i politike, onda se može računati i na jačanje ljudskih prava. Svi imamo iste probleme  i svi smo jednaki, stoga smatram da je građanska dužnost svih nas da se borimo za napredak, da se ujedinimo i da se čuje naš glas.

(eTrafika.net – Nataša Bogdanović)

Napiši komentar