fbpx

Uzbuđenje. To je jedna od zajedničkih emocija koje trenutno osjećaju Živana Batajić, Slobodan Kesić i Aleksa Rađenović. Troje mladih ljudi sa oštećenjem vida, koji su nedavno u Banjaluci prošli osnovnu obuku za masere. Uz pomoć Udruženja „InfoPart“ i profesora Peđe Filipovića, stekli su osnovna znanja iz oblasti klasične antistres masaže. 

Tekst i foto: Vanja Stokić

Njih troje je već imalo predispozicije za bavljenje masažom. Živana je fizioterapeutska tehničarka, Slobodan je završio medicinsku školu, a Aleksa je ranije pohađao Akademiju Peđe Filipovića u Beogradu. Želeći da unaprijede svoj položaj na tržištu rada, obratili su se Udruženju „InfoPart“.

Podrži eTrafiku

„Ja sam već duže vrijeme razgovarala sa bratom kako bih mogla da steknem više prakse jer smo je imali jako malo tokom školovanja. I onda smo preko Udruženja došli do te informacije da postoji Peđa Filipović, koji bi mogao da nam izađe u susret. Dogovorom i saradnjom smo to postigli. Velika nam je čast što smo ga upoznali i što smo sarađivali. To je jedno veliko iskustvo. Otvoriće mi novi put, razmišljam i o daljoj edukaciji. Ovo je samo početak, nema odustajanja“, govori nam Živana Batajić (26), dok u ruci drži sertifikat o obuci koju je pohađala.

Kako nam govori, ako ne brojimo stažiranje tokom srednje škole, nije imala priliku da radi.

„Uzbuđena sam jer se postavlja pitanje kako će se stvari odvijati. Nama treba mnogo prakse. Da li će nam ljudi izaći u susret, kako će se to odvijati… Ja želim da se bavim ovim poslom. Da usavršavam ovo što smo naučili tokom ovih pet dana“, ističe ona.

U struci nije radio ni Slobodan Kesić (34), koji je završio srednju medicinsku školu.

„Sticajem okolnosti sam prije dvije godine ostao potpuno bez vida i htio sam da pronađem sebe u nečemu čime bih mogao da se bavim. Upravo masaža je nešto što je meni donekle i blisko kroz školu koju sam završio, a ispostavilo se kao jedan od perspektivnijih poslova kojim mogu da se bave slijepe i slabovide osobe. Ovo je prvi konkretan potez. Kroz dalje edukacije i našu želju, mi ćemo ovo dalje da implementiramo i na tržištu rada budemo jednaki sa svima ostalima“, optimističan je on.

Obuka je trajala pet dana, po osam radnih sati. Tokom tog perioda polaznici su savladali osnove antistres masaže.

„Imam želju ka daljoj edukaciji, razgovarali smo o tome sa profesorom. Prepreke ne postoje, samo ih mi stvaramo u svojim glavama. Poručio bih osobama sa invaliditetom da vjeruju u svoje snove, da se trude. Nebo je granica za mnoge stvari“, naglašava Slobodan.

Foto: Vanja Stokić

Nakon obuke, na red dolazi i praksa. Udruženje „InfoPart“ je kontaktiralo desetak salona za masažu smještenih u Banjaluci, da bi pozitivan odgovor dobilo samo od jednog.

„Ja sam rado pristao na saradnju, na način da im nakon edukacije obezbijedim dovoljno ljudi na kojima će primijeniti stečena znanja i vještine. Čulo dodira je kod slabovidih ili slijepih osoba istančano i baš zbog toga mogu da budu izuzetno dobri u ovom poslu. Nadam se da će im u budućnosti mnogi klijenti ukazati povjerenje, kao i da će ostvariti svoje želje i ciljeve. Meni je zadovoljstvo što mogu da im, na ovaj način, bar malo pomognem na tom putu, jer svaki njihov korak i stepenica kojom se penju je nezamislivo teži, u odnosu na nas koji vidimo“, govori nam Srđan Vukmirica iz masažnog salona Balans.

Kako navodi profesor Peđa Filipović, tokom obuke postavljeni su temelji za masažu. Prvenstveno, komunikacija sa čovjekom na fizičkom, mentalnom i duhovnom aspektu.

„To nije samo masaža kao masažni hvatovi, korištenje ruku i raznih preparata, nego je to u stvari jedno putovanje do središta duše. Ako ikako možemo da do njega dođemo, to je onim posmatranjem sa unutrašnjim okom. Često dok radim zatvorim svoje oči i pustim da me telo vodi, da preko kože dođem do tih unutrašnjih sadržaja“, naglašava on.

Dodaje da je kod masaže najbitnije ono što čovjek ponese sa sobom nakon nje – dobar osjećaj. Ipak, učilo se i o organizaciji prostora, kako bi budućim maserima cijeli proces proticao sa što manje stresa.

„Orijentacija u svom prostoru je jako važna, bez drugih elemenata na koje će neko da se saplete. Da imaju veliku slobodu kretanja, da ne mora veliki nivo koncentracije da ide i na osluškivanje prostora. Nego da budu sigurni u prostoru“, govori Peđa Filipović.

Radi se o prvoj edukaciji koja je konkretno usmjerena na to da osobe sa invaliditetom stiču praktična znanja.

„Imali smo edukacije u vezi predstavljanja na tržištu rada, u vezi ostvarivanja različitih prava iz oblasti invalidnosti. To su bile masovnije radionice i edukacije, a ovdje su profesor i njih troje bili pet dana stalno zajedno i radili, povezali se i usmjerili samo na svoju edukaciju“, govori nam Vera Zih Bošković iz Udruženja omladine sa invaliditetom „InfoPart“ Banja Luka.

Kako naglašava, za edukacije ovog tipa je jako teško pronaći novac. Donator projekta je Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republika Srpske.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar